I POGLAVLJE
1.1
Finansijski menadžment i finansijski menadžer
Finansije
možemo definisati kao skup teorija, tehnika,i principa koje se bave pribavljanjem
i menadžmentom novca poslovnih subjekata vlade i pojedinaca.
Prema sadržaju predmeta istraživanja finansije se
tradicionalno djele na tri komponente:
1.
Javne
finansije (se bave problemima javnih rashoda, javnih prihoda, budžeta i
fiskalne politike)
2. Monetarne finansije (su koncetrirane na pitanja novca, kredita,
banaka i monetarne politike)
3. Poslovne finansije ili finansijski menadžment je dio finansija koji
se bavi finansijama preduzeća.
Finansijski menadžment je
nauka o upravljanju novcem u smislu njegovog sticanja, trošenja, ulaganja i
oplodnje.
Finansijska politika –
osnova finansijskog menadžmenta
U filozofskom smislu, politika se
može definisati kao nauka o vještini upravljanja. Politika se može shvatiti i
kao nauka o ciljevima i principima, kao standardima po kojima se radi da bi se
izabrani ciljevi i ostvarili.
1.2 Razvoj finansijskog
menadžmenta
Dvije faze razvoja:
1.
Tradicionalno shvatanje
2.
Savremeno shvatanje
Tradicionalno shvatanje se
uglavnom svodi na pribavljanje finansijskih sredstava. Predmet interesovanja finansijskog upravljanja
bila je pasiva bilansa stanja preduzeća. Ovakvo shvatanje bazirano je na
postavci das u tražnja za finansijskim sredstvima i odluke o toj tražnji
nastali negdje drugo van finansijske funkcije a da je zadatak finansijske
funkcije preduzeća bio samo pribaviti potrebna finansijska sredstva iz njegovih
izvora.
Savremeni pristup pored pribavljanja u zadatke finansijske
funkcije ubraja i racionalno korištenje raspoloživih sredstava. Savremeni
pristup finansijskog upravljanja obuhvata i aktivu i pasivu bilansa stanja.
Finansijski menadžer donosi
tri ključne odluke koje su bitne za opstanak,rast i razvoj preduzeća:
1.
odluka o investiranju
2.
odluka o finansiranju
3.
odluka o dividendi.
Odluka o investiranju najvažnija
od tri glavne odluke u preduzeću, ova odluka vezana je za kompoziciju aktive
bilansa stanja. Donošenje ove odluke finansijski menadžer određuje ukupnu
vrijednost imovine preduzeća,sastav te imovine i karakter poslovnog rizika kako
ga shvataju dobavljači kapitala. Dezinvestiranje je radnja suprotna
investiranju i predstavlja važnu opciju ako se može pokazati da je odluka, npr.,o
povlačenju s postojećeg tržišta ili iz aktivnosti ekonomski opravdana.
Odluka o finansiranju je
druga važna odluka koju donosi finansijski menadžment, ovdje se bavi pasivom
bilansa stanja tj.iznalaženjem najbolje kombinacije izvora finansiranja. Finansijski
menadžer treba da osigura onu konstrukciju koja u datim ili predpostavljenim
uslovima rada obećava najuspješnije poslovanje preduzeća. Kada je riječ o
izboru najbolje konstrukcije finansiranja onda se pored problema za konkretni
oblik finansiranja najčešće postavljaju još dva pitanja koja se tiču structure
izvora finansiranja, a to su:
·
koji
je to optimalni odnos između spostvenih i pozajmljenih izvora finansiranja,
odnosno koji je to optimalan stepen zaduženja.
·
Kakva
treba da bude proporcija između dugoročnih i kratkoročnih izvora finansiranja.
Odluka o dividendi je treća važna odluka koju donosi
finansijski menadžer, ovom odlukom se oređuje iznos neto dobitka koje će
preduzeće zadržati i dio neto dobitka koji će isplatiti vlasnicima preduzeća.
1.3 Finansijska politika
Pod finansijskim politikom se podrazumjeva:
1.
odlučivanje
o osnovnim finansijskim ciljevima,
2.
izboru
strategije i taktike i pravaca akcije s namjerom da se ostvare osnovni
finansijski ciljevi,
3.
uspostavljanje
i održavanje optimalnih finansijskih odnosa u strukturi sredstava-aktiva, i
izvora sredstava-pasiva,
4.
održavanje
optimalnih odnosa među dijelovima sredstava i dijelovima obaveza i načela
finansijskog odlučivanja u ostvarivanju osnovnih finansijskih ciljeva.
Prema vremenskom aspektu,
finansijska politika se može podijeliti na:
1. politiku finansiranja,
2.
investicionu
ili dugoročnu finansijsku politiku,
3.
tekuću
li kratkoročnu finansijsku politiku – politika likvidnosti.
Prema zadacima koje finansijska politika treba da
ispuni, može se izvršiti njena podjela na:
1. politiku nabavki,
2. politiku upotrebe,
3. politiku upravljanja kapitalom.
Finansijska politika preduzeća temelji se na određenim principima. Principi finansijske politike su zahtjevi kojih se
finansijski menadžeri preduzeća moraju pridržavati ukoliko žele da preduzeće
ostvari zadovoljavajući status na tržištu.
Osnovni principi
finansijske politike su:
1. princip finansijske stabilnosti,
2. princip rentabilnosti,
3. princip sigurnosti i likvidnosti,
4. princip finansiranja u skladu sa rizikom,
5. princip finansijske elastičnosti,
6. princip nezavisnosti,
7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva
slike finansiranja.
Princip finansijske
stabilnosti
..polazi od odnosa između dugoročno vezanih
sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital.
Koeficijent finansijske stabilnosti = Dugoročna imovina/Dugoročni izvori
Koeficijent finansijske stabilnosti treba da bude
najviše 1 ili manji od 1.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, što znači da su
dugoročno vezana sredstva pokrivena sopstvenim i dugoročno pozajmljenim
kapitalom. U takvim okolnostima kažemo da u finansijskoj strukturi preduzeća
egzistira dugoročna finansijska ravnoteža, odnosno da su stvoreni uslovi za
postizanje i održavanje likvidnosti, što nikako ne znači da nije moguće nelikvidnost.
Likvidnost se održava kada postoji sklad između priliva i odliva sredstava, a
taj sklad je gotovo nemoguće održati ako ne postoji dugoročna finansijska
ravnoteža.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, to znači da
su dugoročno vezana sredstva manja od sopstvenog i dugoročno pozajmljenog
kapitala. U tom slučaju je dugoročna finansijska ravnoteža pomjerena u korist
izvora sredstava. Time je obezbjeđena sigurnost za održavanje likvidnosti.
Likvidna rezerva bi se mogla upotrijebiti za plaćanje obaveza kada mobilizacija
kratoročno vezanih sredstava bude manja od iznosa dospjelih kratkoročnih
obaveza.
Osnovne komponente dugoročno vezanih sredstava
su:
1. stalna sredstva,
2. dugoročni plasmani,
3. trajno vezana sredstva (trajna obrtna sredstva, zemljište, trajnih
ulozi trećih lica, kupljene dionice drugih preduzeća).
Ako su trajno vezana sredstva
pokrivena sopstvenim kapitalom, tada je finansijsku stabilnost lakše održati.
Ako su trajno vezana sredstva pokrivena pozajmljenim kapitalom, finansijska stabilnost
se može održati jedino pod uslovom da se dospjela glavnica dugoročno
pozajmljenog kapitala u potpunosti supstituiše porastom sopstvenog kapitala.
Stalna sredstva i dugoročni
plasmani obnavljaju se
ili istekom vijeka trajanja ili ako su nastali po osnovu prodaje na robni
kredit. Ukoliko su rokovi mobilizacije dugoročno vezanih sredstava bili jednaki
raspoloživosti dugoročno pozajmljenog kapitala, tada je održiva finansijska
stabilnost u preduzeću.
Princip rentabilnosti
Rentabilnost predstavlja najuniverzalniji pokazatelj uspješnosti poslovanja
preduzeća. Rentabilnost je sposobnost zarađivanja. Ona se ostvaruje tek u
procesu realizacije.
Preduzeće posluje rentabilno kada postiže pozitivan finansijski rezultat,
odnosno kada ima višak prihoda nad rashodima. Rentabilnost odražava odnos
suviška prihoda nad rashodima, tj. dobitka i iznosa uloženih ili vezanih
sredstava potrebnih za njegovo ostvarenje, a koja se označavaju kao kapital ili
kao sredstva.
Na rentabilnost utiču
brojni faktori, kao što su:
1.
ekonomičnost,
2.
obim prodaje i visina prodaje cijene,
3.
obim angažovanih sredstava,
4.
obim i cijena pozajmljenih izvora
sredstava..
Ekonomičnost podrazumjeva
sniženje varijabilnih i fiksnih troškova po jedinici proizvoda na najniži
mogući iznos.
Obim prodaje
treba intenzivirati sve do onog stepena kada se granični trošak izjednačava sa
graničnim prihodom, čime se postiže maksimalan dobitak.
Obim angažovanih sredstava treba svesti na najmanji mogući nivo, pa će tada troškovi držanja
sredstava i njihovog finansiranja biti najniži.
Jedno od osnovnih pitanja koje se nameće prilikom osiguranja finansijskih
sredstava neophodnih za izvršenje određenog zadatka, je pravilna kombinacija sopstvenog i pozajmljenog kapitala.
Sa aspekta likvidnosti, sopstveni kapital ima nesumnjivu prednost nad
pozajmljenim kapitalom, jer se pozajmljeni kapital mora vratiti, što
prouzrokuje problem likvidnosti. Veće učešće sopstvenog kapitala u ukupnoj
strukturi kapitala unosi više sigurnosti, ali ne mora istovremeno da
predstavlja i najrentabilniji način finansiranja.Po osnovu pozajmljenog kapitala zarada se ostvaruje ako je kamatna
stopa niža od stope prinosa na ukupan
kapital.Kada je pak, kamatna stopa viša od stope prinosa na ukupan kapital,
finansiranje iz pozajmljenog kapitala je nepovoljno i ima za posljedicu
smanjenje stope prinosa na sopstveni kapital.Ako je kamatna stopa jednaka stopi
prinosa na ukupan kapital, efekat finansiranja iz pozajmljenog kapitala na
stopu prinosa na sopstveni kapital je neutralan.
Princip sigurnosti i
likvidnosti
Princip sigurnosti:
Prema tradicionalnoj teoriji, osnovni kriterij kreditne sposobnosti,
odnosno sigurnosti, jeste garantna supstanca (sopstveni kapital). Prema
savremenoj teoriji, rentabilnost odnosno zarađivačka sposobnost dužnika,
predstavlja primarnu sigurnost za kreditora.
Princip likvidnosti:
Prema tradicionalnom shvatanju, pod likvidnošću se podrazumjeva sposobnost
imovinskih dijelova da se transformišu u novac. Pri tome su novčana sredstva
najlikvidniji dio imovine preduzeća, a likvidnost ostale imovine ovisi o
vremenu potrebnom da se nenovčana imovina transformiše u novčanu, o stepenu
rizika te transformacije i o cijeni ostvarivoj za imovinu. Redoslijed pojedinih
oblika angažovanih sredstava sa stanovišta unovčivosti je sljedeći: novac,
zatim potraživanja, zalihe i fiksna sredstva.
Tradicionalno shvatanje izostavlja segment obaveza preduzeća i njegovu
sposobnost da ih po dospijeću izmiruje, već uzima u obzir samo likvidnost
imovine.
Postoji veći broj faktora koji utiču na stepen pouzdanosti pretvaranja
imovine u novac. U
eksterne faktore spadaju:
·
situacija na tržištu,
·
kreditno-monetarna politika
centralne banke,
·
pravna sigurnost u poslovanju i
sl..
Od internih faktora
najznačajniji su:
·
kvalitet
proizvoda koje preduzeće proizvodi,
·
usklađenost
proizvodnog programa sa tržišnim zahtjevima,
·
politika
kreditiranja kupaca i sl..
Savremeno shvatanje
likvidnosti dovodi u vezu
likvidnost imovinskih dijelova preduzeća sa njegovim obavezama, što znači da se
likvidnost posmatra iz ugla platežne sposobnosti preduzeća. U tom smislu likvidnost se definiše kao
stalna sposobnost preduzeća da izmiruje dospjele obaveze.
Trenutna likvidnost može se utvrditi putem koeficijenta trenutne likvidnosti: kt
= G + D + HV / O
G – gotovina u blagajni,
D – depozit po viđenju,
HV – hartije od vrijednosti,
O – obaveze dospjele za plaćanje
Ako je koeficijent 1 ili veći od 1 likvidnost postoji, i obrnuto, ako je
koeficijent manji od 1 likvidnost ne postoji.
Najvažnijih pet mogućnosti za otklanjanje nelikvidnosti su:
·
ubrzanje cirkulacije sredstava,
·
prestrukturiranje sredstava,
·
kompenzacija (poništenje)
dijelova sredstava i obaveza prema izvorima,
·
promjena
rokova dospijeća plaćanja prema izvorima,
·
ubacivanje
dodatnih novčanih sredstava u proces reprodukcije.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, tada održavanje likvidnosi
zavisi od usklađenih rokova vezivanja kratkoročno vezanih sredstava i rokova
raspoloživosti kratkoročnih obaveza.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, proporcija između
likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa
druge strane, pomjerena je u korist likvidnih i kratkoročnih vezanih sredstava.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti veći od 1, proporcija između
likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa
druge strane, pomjerena je u korist kratkoročnih obaveza.
Korisno je napraviti razliku između likvidnosti i sloventnosti.
Savremeno shvatanje likvidnosti odnosi se na sposobnost preduzeća da plaća
dugove u onom trenutku kada oni dospijevaju za plaćanje. Solventnost
predstavlja sposobnost preduzeća da sa ukupnim sredstvima podmiri sve obaveze,
ne u roku njihovog dospijeća, već kad-tad, makar iz stečajne mase.
Princip finansiranja u
skladu sa rizikom
Pošto sopstveni kapital najčešće nije dovoljan za finansiranje njegovih
poslovnih procesa, među finansijskim izvorima se neizbježno pojavljuje pozicija
duga. Angažovanjem duga preduzeće se suočava sa finansijskim rizikom, ali
istovremeno očekuje povećanje stope prinosa na sopstveni kapital.
Ukoliko je preduzeće prezaduženo, naglašena su dva rizika:
·
rizik
povjerilaca da neće moći naplatiti svoja potraživanja,
·
rizik preduzeća od negativnog
finansijskog rezultata.
Najvažniji
faktori koji determinišu nivo zaduženosti preduzeća su:
·
vrsta djelatnosti,
·
visina stope rentabilnosti,
·
visina stope inflacije.
Preduzeće koje
pripada radno intenzivnoj djelatnosti ima niske fiksne rashode po osnovu amortizacije,
pa je njegov rizik ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed
dekonjukture, relativno mali, jer su fiksni troškovi, odnosno fiksni rashodi
niski. Preduzeće koje pripada kapitalno intenzivnoj djelatnosti ima visoke
fiksne troškove, odnosno rashode po osnovu amortizacije, kao i visok rizik
ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed dekonjukture.
Na nivo
zaduženosti preduzeća utiče takođe i njegova rentabilnost. Rentabilnija
preduzeća podrazumjevaju manji nivo rizika povjerilaca u pogledu naplate svojih
potraživanja, ali i manji nivo rizika samog preduzeća u pogledu ostvarivanja
negativnog finansijskog rezultata.
Struktura
kapitala preduzeća uslovljena je i visinom stope inflacije. U uslovima
inflacije povjerioci teže da kamatne stope budu realno pozitivne, što povećava
rashode finansiranja i ugrožava ostvarenje bruto dobitka.
Princip finansijske elastičnosti
..izražava
sposobnost prilagođavanja preduzeća izmjenjenim uslovima poslovanja, prije
svega pod uticajem tržišta. Ovaj princip proističe iz rizika koje prouzrokuju
konjukturne promjene.
Zahtjev
finansijske elasičnosti je ispunjen ukoliko je preduzeće u stanju da:
·
pribavi dodatni kapital,
·
prijevremeno otplati pozajmljeni kapital.
Potreba
preduzeća za dodatnim kapitalom može biti uslovljena novim investiranjem,
promjenjivim uslovima prodaje i nabavke, ili supstitucijom jedne vrste kapitala
drugom. Potreba preduzeća za prijevremenom otplatom pozajmljenog kapitala
javlja se u slučaju kada on više nije potreban ili u slučaju kada postane suviše
skup
Mogućnost pribavljanja dodatnog kapitala zavisi od stanja ponude i tražnje
na tržištu kapitala i tržištu novca i od kreditne sposobnosti preduzeća. Za
preduzeća koja u strukturi izvora finansiranja imaju više sopstvenog kapitala,
karakteristična je veća finansijska elastičnost. Kada je u pitanju struktura
imovine, važi pravilo da sa porastom obrtne imovine u odnosu na fiksnu raste i
finansijska elastičnost, i obrnuto.
Kreditori preduzeća mogu zahtijevati obezbjeđenje svojih potraživanja putem
upisa hipoteke na nekretnine ili lombarda na pokretne stvari. Pošto se taj dio
imovine ne može prodati dok se kredit ne otplati, to može imati za posljedicu
umanjenje finansijsk elastičnosti.
Finansijska elasičnost zahtijeva i pootpunu prijevremenu otplatu postojećeg
izvora finansiranja ili svođenje njegovog iznosa na što je moguće niži nivo, u
slučaju da on postane suviše skup.
Princip nezavisnosti
..polazi od zahtjeva da menadžment preduzeća bude nezavisan od povjerilaca
preduzeća. Princip nezavisnosti je u direktnoj vezi sa principom finansijske
stabilnosti, rentabilnosti, likvidnosti, strukture kapitala sa stanovišta
vlasništva i elastičnosti.
Nezavisnost menadžmenta se ugrožava tim što je struktura pasive više
pomjerena pozajmljenom kapitalu. Nezavisnost menadžmenta raste sa povećanjem
udjela sopstvenog kapitala preduzeća. Kod preduzeća koja se finansiraju na bazi
učešća u raspodjeli neto dobitka, nezavisnost menadžmenta u odnosu na vlasnike
ne zavisi od visine sopstvenog kapitala, već od visine otvorenih i skrivenih
rezervi. Što je veći obim otvorenih i skrivenih rezervi u preduzeću, to je
nezavisnost menadžementa veća.
Na nezavisnost menadžmenta utiče i način na koji je kredit dobijen. Ako je
kredit dobijen putem zaloga, tada je sloboda odlučivanja menadžmenta
ograničena, jer ne može slobodno disponirati založenu imovinu.
Nezavisnost menadžmenta uslovljena je i obavezama prema dobavljačima. Što
je disperzija dobavljača veća, to je zavisnost manja i obrnuto.
Stepen zavisnosti preduzeća usko je povezan sa rentabilnošću. Ukoliko je
preduzeće prinuđeno da zbog prezaduženosti prihvati zahtjeve povjerilaca, to će
negativno djelovati na njegovu rentabilnost. Izbjegavanje zaduženja, zbog
bojazni od negativnih posljedica gubljenja nezavisnosti i slobode odlučivanja,
takođe će imati isti efekat.
Princip optimalnog
aktivizacionog dejstva slike finansiranja
Prilikom koncipiranja finansijske politike treba paziti i na dejstvo slike
finansiranja koja je predstavljena bilansom stanja. Na osnovu slike
finansiranja javnost ocjenjuje bonitet i atraktivnost ulaganja u takvo
preduzeće, pri čemu naročitu težinu ima:
1. odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala,
2. odnos imovine i dugova,
3. odnos sopstvenog kapitala uvećanog za
dugoročno pozajmljeni kapital i dugoročna rezervisanja i stalne imovine,
4. odnos obrtne imovine i kratkoročnih
obaveza.
Pricip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja ne može se
ostvariti bez poštovanja ostalih principa finansijske politike, zato što samo
dosljedno primjenjivanje principa finansijske politike obezbjeđuje da se u
javnosti stvori povoljna slika o njegovoj finansijskoj situciji, tj. slika o
snažnom i stabilnom preduzeću.
1.4
Finansijski ciljevi preduzeća
Da bi donosio efikasne odluke, finansijskom menadžeru je potreban jasan cilj kojem služi, kao standard za evaluaciju performansi i odlučivanje između alternativnih pravaca akcije. Finansijski cilj je potreban da bi se sve odluke međusobno povezale.
U literaturi se navode sljedeći finansijski ciljevi preduzeća:
1. jačanje finansijske snage,
2.
maksimalizacija
neto dobitka po dionici,
3. maksimalizacija bogatstva dioničara.
1. Jačanje finansijske snage kao finansijski cilj
Finansijsku snagu čine dvije komponente, kvantitativna i kvalitativna.
Kvantitativna finansijska
snaga predstavlja obim i
vrijednost imovine. U okviru kvantiteta finansijske
snage treba težiti:
1.
usklađenosti
kratkoročnog i dugoročnog finansiranja,
2.
usklađenosti
sopstvenog i tuđeg kapitala,
3. očuvanju finansijske ravnoteže.
U kvalitativnom smislu
finansijska snaga znači:
1. trajnu sposobnost plaćanja,
2. trajnu sposobnost finansiranja,
3. trajnu sposobnost investiranja,
4.
trajnu
sposobnost povećanja imovine vlasnika,
5.
trajnu
sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća.
Trajna sposobnost plaćanja podrazumjeva da je preduzeće sposobno u svakom momentu platiti dospjele
obaveze. Trajna sposobnost finansiranja podrazumjeva sposobnost
finansiranja dugoročno vezanih sredstava iz vlastitih i pozajmljenih izvora, a
kratkoročno vezanih i likvidnih sredstava iz pozajmljenih izvora. Trajna
sposobnost investiranja podrazumjeva da preduzeće može rentabilno
ulagati višak sredstava u proces proizvodnje. Trajna sposobnost povećanja
imovine vlasnika podrazumjeva uvećanje imovine vlasnika preduzeća.
Finansijska snaga podrazumjeva i trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih
interesa
učesnika preduzeća: vlasnika, uprave, radnika, povjerilaca i
države.Očigledno je da kvalitet finansijske snage ima prednost nad njenim
kvantitetom.
2. Maksimalizacija neto
dobitka po dionici kao finansijski cilj
Maksimalizacija neto dobitka ostvaruje se kroz:
1.
maksimalizaciju
prihoda, tj. povećanje obima prodaje i
povećanje prodajnih cijena,
2.
maksimalizaciju
troškova, tj. smanjenje varijabilnih i fiksnih troškova,
3.
minimalizaciju
poreza, tj. smanjenje poreske osnovice i smanjenje poreskh stopa.
Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje mjerilo dobrog finansijskog
upravljanja. Preduzeće može povećati ukupni dobitak emisijom i prodajom novih
dionica i plasiranjem tako pribavljenog kapitala, a da pri tome dođe do pada
neto dobitka po dionici, ako se srazmjerno povećanju broja dionica ne poveća i
neto dobitak. Otuda se često zagovara maksimalizacija neto dobitka po dionici
kao najsveobuhvatniji finansijski cilj. Neto dobitak po dionici se dobije kada
se ukupan dobitak poslije oporezivanja i umanjenja za preferencijalne dividende
podijeli sa brojem emitovanih i prodatih običnih dionica.
Maksimalizacija neto dobitka
po dionici ne može da
bude prikladan cilj jer ima određene slabosti, koje se ogledaju u sljedećem:
1.
zanemaruje
vremenski raspored (dinamiku) očekivanih prinosa (povrata);
2.
zanemaruje
gotovinski tok (cash flow),
3. zanemaruje rizičnost očekivanih prinosa,
4.
zanemaruje
učinak politike dividendi na tržišnu cijenu dionica.
3.Maksimalizacija bogatstva
dioničara kao finansijski cilj
U uslovima stvarnog svijeta, ovaj cilj se redukuje na maksimaliziranje vrijednosti vlastitog kapitala preduzeća. Za
dionička preduzeća, ovaj cilj treba posmatrati kao maksimaliziranje tržišne cijene dionica. Ostvarenjem tog temeljnog
cilja poslovanja, dioničko preduzeće u najvećoj mjeri zasićuje interese svojih
dioničara jer maksimalizira bogatstvo koje oni ostvaruju kroz držanje dionica
takvog preduzeća.
Ovaj cilj se može uzeti i kao racionalan kriterij za optimalnu alokaciju
resursa, koja se odvija posredstvom tržišta kapitala.
Finansijski menadžer može kreirati novu vrijednost za vlasnike donošenjem
odluka čije su koristi veće od troškova. Kreiranje
nove vrijednosti za dioničare ovisi o nizu varijabli od kojih su najvažnije:
1. gotovinski tok,
2. vrijeme,
3. rizik.
Maksimalizacija
bogatstva dioničara realizuje se donošenjem odluka finansijskog menadžera na
temelju očekivanih povrata i rizika. Pri tome se javlja problem jer:
1.
viša
stopa povrata povećava cijenu dionice,
2.
viša
stopa povrata znači i veću ruzičnost preduzeća.
Stoga finansijski menadžer mora u donošenju odluka da vodi računa da ostvari
ravnotežu između povrata i rizika na način koji maksimalizira bogatstvo
dioničara.
Na povrat i rizik utiču odluke koje se odnose na veličinu preduzeća,njegovu
stopa rasta, vrstu i vrijednost korištene opreme, stepen zaduženosti,
likvidnost itd.
1.5 Organizacioni oblici
preduzeća
Uobičajena je klasifikacija na:
1.
Inokosno preduzeće
2.
Ortačko preduzeće
3.
Korporaciju
Inokosno preduzeće je najstarija forma organizacije
poslovanja. Ona je i danas najšire zastupljena. Inokosno preduzeće se nalazi u
vlasništvu jednog lica koje se istovremeno javlja i u ulozi preduzetnika.
Prednosti inokosnog preduzeća ispoljavaju se u sljedećem:
1.
Kontrola
(Vlasništvo daje svom vlasniku potpunu kontrolu
nad poslovanjem. Vlasnik nije dužan da bilo skim usaglašava politiku
poslovanja i način djelovanja.)
2.
Tajnost
poslovanja ( Vlasnik ne mora podnositi izvještaje javnosti, ali mora kao i
svaki vlasnik da void dokumentaciju o radnim satima svojih radnika, popunjava
formulare, i voditi evidenciju o prihodima i porezu.)
3.
Lakoća
i niski trošak organizovanja poslovanja ( Kod pojedinačnog vlasništva nema
potrebe ni za kakvim ugovorom što nije slučaj kod partnerstva)
4.
Poreske
pogodnosti ( Oporezivanje se provodi samo jedanput.)
Inokosna preduzeća imaju i nekoliko nedostataka:
1.
Neograničena
odgovornost vlasnika ( Najveći nedostatak pojedinačnog vlasništva je
neograničena odgovornost. Za dugove preduzeća vlasnik odgovara čitavom svojom
imovinom, uključujući i ličnu imovinu koja nije korištena u poslovanju.)
2.
Nestabilna
forma poslovanja ( Nema osiguranog kontinuiteta poslovanja jer se poslovanje
završava povlačenjem u mirovinu smrću ili bankrotom vlasnika.)
3.
Poteškoće
u osiguranju većeg obima osiguranja ( Investicije vlasnika su uvijek ograničene
na njegove vlastite resurse sobzirom da nema partnera niti dioničara.)
4.
Poteškoće
u zapošljavanju obrazovanog potencijala ( Osobe s visokom stručnom spremom i
sposobnošću iz oblasti menadžmenta nerado se angažuju na poslovima gdje sigurnost
njihovog zaposlenja ovisi o karakteru i zdravlju jedne osobe.)
Partnersko preduzeće
Partnerstvo je forma poslovne organizacije u kojoj se udružuju dva ili više
partnera tj.vlasnika. Partnerstvo kao i pojedinačna vlasništva mnogo se koriste
kod malih preduzeća. U pravilu partnerstvo započinje nekom vrstom pisanog
ugovora kako kasnije ne bi došlo do nesporazuma. Tim
ugovorom bi moralo biti regulisano:
·
Ko je
i koliko novca uložio u partnerstvo
·
Koliko
kome pripada profita iz partnerstva
·
Ko
šta radi i ko je kome odgovoran
·
Kako
se partnerstvo može razvući i kako će se u tom slučaju podjeliti ostatak
imovine među partnerima
·
Kako
se partneri mogu zaštiti od nasljednika onog suvlasnika koji je preminuo.
Partnerstvo se može organizovati kao opšte partnerstvo i kao limitirano
partnerstvo. Kao opšte partnerstvo odgovornost za poslovanje preduzeća
podrazumijeva neograničenu ličnu odgovornost partnera koji su zajednički
odgovorni za ukupne obaveze preduzeća. Kod limitiranog partnerstva mora
postojati barem jedan partner sa neograničenom odgovornošću dok drugi partneri
mogu odgovarati samo svojom uloženom poslovnom imovinom. Partner sa
neograničenom odgovornošću ima pravo nastupanja u ime preduzeća i da ga time
obavezuje. Partneri sa ograničenom odgovornošću ne mogu obavezati preduzeće a
mogu ali ne moraju učestvovati u upravljanju poslovima.
Prednosti
partnerstva mogu se sumirati u sljedećem:
·
Postojanje ogromne motivacije
za uspjeh
·
Relativno laka i jeftina forma
organizovanja
·
Mogučnost
osiguranja većeg obima kapitala za investiranje
·
Poreske olakšice
Nedostatci su:
·
Neograničena odgovornost
pojedinih partnera
·
Nestabilnost
·
Nemogućnost prenošenja
vlasništva
Korporacija
Korporacija ili
dioničko preduzeće, odnosno dioničko društvo je najpovoljniji organizacioni
oblik preduzeća za prikupljanje velikih suma kapitala. Korporacija se može
definisati i kao tjelo formirano od strane više lica koje je zakonom ovlašteno
da nastupa kao jedno lice s pravnim identitetom odvojenim od njegovih članova i
kome se daju razna prava i obaveze uključujući sposobnost da nastavi da postoji
poslije smrti ili povlačenja pojedinih njegovih članova. U poslovnom smislu korporacija postaje
funkcionalno sposobna emitovanjem odnosno prodajom hartija od vrijednosti
zainteresovanim pojedincima ili institucijama. Prodajući praktična prava na
buduće prinose korporacija dolazi do kapitala koji je neophodan za obavljanje
njene misije. Kao glavni kupci emitovanih hartija od vrijednosti i otuda glavni
izvori snadbijevanja potrebnih sredstava pojavljuju se dioničari- lica ili
institucije koje doprinose formiranju osnovnog kapitala i koja po tom osnovu
stiču određena prava i privilegije, i kreditori- lica ili institucije koji
ulažu kapital na određeni duži ili kraći period sa osnovnom motivacijom da
ostvare fiksirani ugovorom predviđeni prinos na učinjena ulaganja.
Prednosti
korporacije:
·
Ograničena odgovornost
·
Lakoća transfera svojine
·
Trajno postojanje
·
Profesionalno upravljanje
·
Lakoća akumulacije kapitala
·
Veći obim poslovanja.
Nedostatci
korporacije:
·
Vladina regulative
·
Oporezivanje
·
Ograničena odgovornost
·
Podvojenost između svojine i
kontrole
·
Troškovi.
II KONCEPT VREMENSKE VRIJEDNOSTI NOVCA
Koncept
vremenske vrijednosti novca je temeljni koncept finansija. Ovaj koncept nam
govori da je jedna KM vrednija danas nego u budućnosti.Pojedinci su spremni na
uzdržavanje od potrošnje samo uz određenu naknadu. Ta naknada je determinisana
propuštenim prinosom koji bi se mogao ostvariti ulaganjem raspoloživog novca u
rentabilne alternative koje se nude u datom vremenskom periodu.
Da bi se mogli
upoređivati novčani iznosi raspoloživi u različitim vremenskim periodima,
potrebno je novčane iznose svesti na isti vremenski trenutak. Kamatna stopa nam
omogućava da izračunamo korigovane vrijednosti, odnosno da svedemo vrijednost
novčanih tokova, kad god oni nastanu, na određeni vremenski trenutak.
Vremenska
vrijednost novca izražava se pomoću kamatnog računa.Razlikujemo:
·
jednostavni
kamatni račun – kamata se obračunava samo na glavnicu,
·
složeni
kamatni račun – kamata se obračunava na glavnicu uvećanu za kamate.
Buduća vrijednost
Složena kamata se računa složenim, a jednostavna jednostavnim kamatnim
računom. Jednostavna kamata na bilo koje ulaganje izračunava se množenjem
sadašnjeg uloga s kamatnom stopom i s periodom ulaganja.
Kod obračunavanja jednostavne kamate, osnovica za obračun kamate ostaje
svake godine ista.
Kod obračunavanja složene kamate, osnovica za obračun kamate se svake
godine mijenja.
Kada se analizira Tablica I, uočava se slijedeće:
·
kamatni
faktori buduće vrijednosti u tablici određuju buduću vrijednost 1 KM tokom
perioda,
·
kamatni
faktor buduće vrijednosti jednog iznosa je uvijek veći od 1. Samo kada je kamatna stopa 0%, kamatni faktor je jednak 1;
·
ako
kamatna stopa poraste za neki dati period, kamatni faktor buduće vrijednosti će
takođe porasti, tj. što je veća kamatna stopa veća je i buduća vrijednost;
·
za
datu kamatnu stopu buduća vrijednost se povećava protokom vremena, tj. što je
duži period vremena na koji se računa, veća je i buduća vrijednost.
Sadašnja vrijednost
Određivanje sadašnje vrijednosti (diskontovanje) je obrnuti postupak od
složenog ukamaćivanja. Proces diskontovanja je ustvari putpvanje nazad, od
buduće ka sadašnjoj vrijednosti. Kamatna stopa koja se koristi pri ovakvim
računanjima zove se diskontna stopa, jer je sadašnja vrijednost za određeni
procenat svake godine manja od buduće vrijednosti.
Iznos sadašnje
vrijednosti ovisi o:
·
iznosu buduće isplate,
·
vremenu koje mora proći da bi se primio
novac,
·
zahtijevanoj stopi profitabilnosti.
Kada se analizira Tablica II uočava se slijedeće:
·
kamatni
faktori sadašnje vrijednosti u tablici
određuju sadašnju vrijednost 1 KM koja će se primiti krajem datog perioda,
·
kamatni
faktor sadašnje vrijednosti pojedinačnog iznosa je uvijek manja od 1. Samo kada je diskontna stopa jednaka 0%, kamtni faktor je 1;
·
što je veća diskontna stopa
tokom perioda, manja je vrijednost kamtnof faktora sadašnje vrijednosti,
·
za datu diskontnu stopu,
sadašnja vrijednost se smanjuje tokom vremena, tj. što je duži period vremena
manja je sadašnaj vrijednost.
Buduća vrijednost anuiteta
Obični anuitet se
realizuje kroz fiksnu sumu koja se prima ili isplaćuje na kraju svakog perioda
kroz određeni broj perioda u budućnosti. Vrijednost običnog anuiteta je iznos
na koji bi narasli primici ili isplate s kraja svakog perioda kad bi se
ostavili na štednom računu u banci uz određenu složenu kamatnu stopu.
Za obični
anuitet početkom perioda, buduća vrijednost se računa jedan period nakon
zadnjeg novčanog toka.
Efektivna kamatna stopa
Različite
investicije osiguravaju različite prinose koji se obračunavaju u različitim
periodima ukamaćivanja. Da bi se mogle uporediti investicije koje imaju
različite periode ukamaćivanja, neophodno je izraziti njihove kamatne stope na
istoj osnovi. Na taj način se
može uočiti razlika između nominalne i efektivne kamatne stope.
Nominalna kamatna stopa je ona kamatna stopa koja je dogovorena
između zajmoprimca i zajmodavca. Efektivna
ili stvarna kamatna stopa je ona kamtna stopa koja uz godišnje ukamaćivanje
osigurava iste godišnje kamate kao i nominalna kamatna stopa kad se ukamaćuje
za m perioda godišnje.
Izvedena su dva
zaključka:
·
nominalna
i efektivna kamatna stopa su jednake
samo ako se računanje vrši na godišnjem nivou;
·
efektivna
kamatna stopa se povećava učestalijim ukamaćivanjem.
IV PRAVILA FINANSIRANJA
Pravila finansiranja se mogu označiti kao principi za izvor sredstava
finansiranja radi zadovoljavanja neke date potrebe kapitala, odnosno kao norme
za pribavljanje kapitala sa određenih aspekata.
Pravila finansiranja imaju
tri ključne uloge a to su:
1.
pravila
finansiranja služe preduzećima kao smjernica za donošenje odluka o
finansiranju;
2.
pravila
finansiranja imaju ulogu normale, što znači da se stvarno stanje u preduzeću
upoređuje sa normalom, utvrđuje odstupanje od normale i donosi zaključak o
finansijskom položaju preduzeća;
3.
na
pravilima finansiranja kreditori zasnivaju svoju ocjenu kreditne sposobnosti
potencijanog dužnika.
Polazeći od zajedničke
karakteristike svih pravila finansiranja, da tangiraju finansijsku strukturu i
da su izraz finansijske politike, moguće ih je sistematizovati u dvije osnovne
grupe:
1. vertikalna pravila finansiranja (tangiraju samo pasivu bilansa
stanja, odnosno sastav ili strukturu kapitala prema porijeklu i ročnosti),
2. horizontalna pravila finansiranja (tangiraju odnose pojedinih
dijelova aktive i pasive, tj. odnose između pojedinih dijelova imovine i
kapitala).
4.1 Verikalna pravila finansiranja
nastoje da
uspostave normu za strukturu pasive bilansa stanja, nezavisno od strukture
aktive.
Među ovim
pravilima najvažnija su:
1.
pravila
za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvora;
2.
pravila
za odnos rezervi prema osnovnom kapitalu;
3.
pravila
za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu.
1.Pravila za odnos između
sopstvenih i pozajmljenih izvora
Suština ovog pravila finansiranja svodi se na posmatranje strukture pasive
sa stanovištva vlasništva, pri čemu sopstveni kapital obuhvata sve vrste
vlastitih izvora koji se ne moraju vraćati, a pozajmljeni kapital sve vrste
obaveza preduzeća, tj. sve vrste izvora koji se moraju vraćati vlasniku.
Analizom odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala preduzeća, daje se
odgovor o stepenu obezbijeđenosti principa sigurnosti, rentabilnosti,
nezavisnosti i elastičnosti u preduzeću.
U literaturi se najčešće pominje pravilo jednakosti sopstvenog i
pozajmljenog kapitala, koje je poznato pod nazivom "zlatno pravilo
izravnanja rizika". Naziv "zlatno pravilo izravnanja rizika"
upućuje na zahtijevanu sigurnost za povjerioce.
Poštovanjem "zlatnog pravila izravnanja rizika" obezbjeđuje se:
1.
sigurnost povratka kapitala povjeriocima,
2.
prihvatljivost troškova finansiranja,
3.
nezavisnost preduzeća u vođenju poslovne i
finansijske politike,
4.
finansijska elastičnost (prilagodljivost).
Ako se
preduzeće pridržava ovog pravila finansiranja, smatra se da postoji dovoljno sigurnosti za povjerioce u smislu
mogućnosti naplate njihovih potraživanja,
jer je mala vjerovatnoća da će dužnik izgubiti više od 50% uloženih
sredstava, a sve dok gubitak ne pređe nivo od preko 50% uloženih sredstava, dužnik
može vratiti dugove.
"Zlatno
pravilo izravnanja rizika" osigurava prihvatljive
troškove finansiranja pozajmljenim kapitalom. U ovom slučaju troškovi pozajmljenog kapitala su niži nego kada bi
se pozajnmljeni kapital povećao.
Jednakost
sopstvenog i pozajmljenog kapitala obezbjeđuje i prihvatljiv stepen nezavisnosti preduzeća dužnika u vođenju poslovne i
finansijske politike. Pri ovakvom
načinu finansiranja, preduzeće dužnik je ravnopravno sa povjeriocima u pogledu
kreiranja poslovne i finansijske politike zato što ulaže kapitala koliko i
povjerioci.
Primjena
"zlatnog pravila izravnanja rizika" zadržava finansijsku elastičnost preduzeća u pogledu pribavljanja
kapitala. Što je učešće
sopstvenog kapitala u strukturi kapitala niže, utoliko su uslovi za pribavljanje
pozajmljenog kapitala oštriji. Pomjeranje strukture kapitala ka većoj
zaduženosti dovodi i do opadanja finansijske elastičnosti u smislu vraćanja
kapitala.
U takvoj
situaciji, najčešći razlozi koji uslovljavaju opadanje finansijske elastičnosti
odnose se na:
·
porast cijene pozajmljenog
kapitala uslijed ugovorene varijabilne kamatne stope, koja raste,
·
promjenu
ponude ili tražnje na tržištu kapitala ili novca,
·
pad
stope prinosa na ukupan kapital ispod ugovorene fiksne kamatne stope na
pozajmljeni kapital i sl...
Postavlja se pitanje koji je idealan odnos sopstvenog i pozajmljenog
kapitala. Savremena teorija finansiranja smatra da se struktura kapitala (odnos
pozajmljenog i sopstvenog kapitala) ne
može odrediti kvantitativno, kao opšte mjerilo za sva preduzeća, već da ona
zavisi od:
·
organskog sastava sredstava,
·
tekuće inflacione stope,
·
tekuće rentabilnosti,
·
likvidnosti preduzeća.
Organski sastav
(struktura) sredstava predstavlja odnos između stalnih i obrtnih sredstava. Ako
je organski sastav sredstava visok, odnosno ako je struktura sredstava više
pomjerena ka stalnim sredstvima, nužno je da jača učešće sopstvenog kapitala u
strukturi ukupnog kapitala. Visok organski sastav sredstava izaziva i visoke
fiksne rashode po osnovu amortizacije, što povećava rizik ostvarenja poslovnog
dobitka, kao razlike između marže pokrića i rashoda perioda.
Pri nižem
organskom sastavu niži su fiksni rashodi po osnovu amortizacije, što znači da
je niži i poslovni rizik. Tada preduzeće može prihvatiti veći rizik ostvarenja
bruto finansijskog rezultata, tj. može prihvatiti pomjeranje strukture kapitala
ka pozajmljenom kapitalu.
Visoka stopa inflacije,
zahtijeva pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu. Ako su
kamatne stope niže od stope inflacije, tada povjerioci ne žele da pozajmljuju
kapital, jer na potraživanjima trpe inflatorne gubitke, što primorava preduzeće
da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala. Ako su kamatne stope
više od stope inflacije, povjerioci ne trpe inflatorne gubitke na potraživanjima,
ali preduzeće ima visoke rashode finansiranja, što povećava finansijski rizik.
Ova činjenica primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u
strukturi kapitala.
Pri visokoj rentabilnosti
preduzeće može dozvoliti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom
kapitalu, jer tada ostvaruje pozitivan finansijski rezultat iz investiranja.
Pri niskoj rentabilnosti, situacija je naravno obrnuta.
Permanentna likvidnost
dozvoljava takođe pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer se
obaveze prema povjeriocima izvršavaju u ugovorenom rokovima. Time se jača
sigurnost povjerilaca u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja. Te ukidaju razlozi miješanja povjerilaca u
poslovnu i finansijsku politiku dužnika.
2.Pravila za odnos rezervi
prema osnovnom kapitalu
Pored
rješavanja osnovnog odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala, u okviru
vertikalnih pravila finansiranja formulisano je i pravilo za odnos između
pojedinih vrsta kapitala, u okviru istog kvaliteta vlasništva. Riječ je o
pravilu za odnos rezervnog i osnovnog kapitala.Pomenuto pravilo nije naišlo na
širu podršku u praksi, već je prihvaćeno kao načelna preporuka. Razlog šireg
neprihvatanja ovog pravila treba tražiti u činjenici što ono u različit položaj
stavlja "starija" i "mlađa" preduzeća. Naime
"starija" preduzeća najčešće imaju akumuliran rezervni kapital, koji
nastaje akumuliranjem neto dobitka u rezerve, što nije slučaj kod mlađih
preduzeća.
Budući da
postoje različiti interesi između menadžmenta i vlasnika prilikom raspodjele
neto dobitka, često je prisutna tendencija da se neto dobitak nerealno iskaže,
pri čemu se stvaraju latentne rezerve u bilansu stanja.
3.Pravila za odnos
dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu
Kada je u
pitanju odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu, sva razmatranja su vodila
zaključku da ovaj odnos zavisi od vrste (djelatnosti) preduzeća i iz toga
proizilazeće strukture imovine. Stoga je istaknut opšti zahtjev finansijske
politike da odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu treba da bude
postavljen u skladu sa potrebama pokrića
Dugoročno i
kratkoročno finansiranje preduzeću stvara različite troškove finansiranja.
Troškovi finansiranja rastu s vremenom raspoloživosti izvora finansiranja. U
pogledu troška finansiranja, odnos dugoročnog i kratkoročnog finansiranja je
optimalan, kada daje minimalan ukupan trošak finansiranja preduzeća.
U pogledu
finansiranja dugom može se zaključiti slijedeće:
1. kratkotrajni dug osigurava jeftinije finansiranje zbog kraćeg
perioda plaćanja kamata i manje kamatne stope, jer banke kratkoročne kredite
odobravaju iz kratkoročnih depozita po viđenju na koje one plaćaju deponentima
manje kamate. Manji troškovi kratkoročnog finansiranja dugom pozitivno djeluju
na finansisjki rezultat i rentabilnost...;
2. finansiranje dugoročnim dugom je skuplje zbog dužeg perioda plaćanja
kamata i u pravilu ima veće kamatne stope, s obzirom da banke dugoročne kredite
odobravaju iz skupljih dugoročnih depozita na koje one plaćaju više kamate.
Veći troškovi dugoročnog finansiranja dugom negativno djeluju na finansijski
rezultat i rentabilnost.
4.2 Horizontalna pravila finansiranja
Horizontalna
pravila finansiranja se bave postavljanjem norme između pojedinih segmenata
imovine i kapitala. Horizontalnim pravilima finansiranja sagledava se odgovor
na pitanja da li je i u kojoj mjeri u jednom trenutku vrijeme vezivanja
sredstava dotičnog preduzeća koji proistječe iz strukture njegove imovine
usklađen sa ročnošću kapitala u njegovoj strukturi finansiranja.
Pravila finansiranja koja se odnose na aktivu i pasivu bilansa stanja
izražavaju se kroz dvije grupe pravila:
1. zlatna pravila finansiranja,
2. ostala pravila finansiranja.
4.2.1 Zlatna pravila finansiranja odnose se na:
1. zlatno bankarsko pravilo finansiranja i
2. zlatna bilansna pravila finansiranja.
1.Zlatno bankarsko pravilo finansiranja polazi od paraleliteta imobilizacije
sredstava i raspoloživosti izvora, s tim što taj paralelitet polazi od
dvostruke jednakosti sredstava i izvora, kako po obimu, tako i po njihovoj
ročnosti. To znači da mora postojati jednakost kvantiteta i kvaliteta
primljenih i plasiranih sredstava banaka.
Iako ima
karakter nepisanog zakona za kreditne poslove banaka, praksa je pokazala da se
ni same banke ne pridržavaju zlatnog bankarskog pravila finansiranja, a ipak
bezuslovno plaćaju dospjele obaveze zahvaljujući:
1. obnavljanju kratkoročnih depozita,
2. taloženju novca,
3. povezanosti komitenata banke,
4. međubankarskom kreditiranju.
Kratkoročni depoziti–depoziti po viđenju svakodnevno se obnavljaju. Jedni podižu novac, dok ga drugi ulažu.
U redovnim situacijama u bankama uvijek postoji dio novca, novčani talog, koji je stalno
prisutan. Pošto je tad dio depozita po viđenju stalno prisutan može se
upotrijebiti za dugoročne plasmane.
Poslovna banka je zainteresoovana da njeni komitenti budu međusobno poslovno povezani. Tada likvidacija
obaveze jednog komitenta prema drugom ne umanjuje depozite po viđenju, jer
dolazi samo do prijenosa sredstava sa računa jednog komitenta na račun drugog.
Ukoliko poslovna banka, zbog pretjerane ročne transformacije, postane
nelikvidna, tada ona može koristiti
kredite drugih banaka, uključujući i kredite za likvidnost centralne banke.
Zlatno bankarsko pravilo može se koristiti i sa aspekta privrednih
preduzeća. Prema njemu, privredna preduzeća svoje kratkoročne izvore
treba da koriste za ulaganja u krakoročnu imovinu, a dugoročne izvore da
koriste za ulaganja u dugoročnu imovinu.
U nekim slučajevima može biti dopušteno odstupanje od zlatnog pravila
finansiranja, bez opasnosti za likvidnost preduzeća:
1.
ukoliko
je priliv sredstava iz tekućih prihoda veći za iznos dobitka koje je preduzeće
isposlovalo;
2.
u
slučaju kada preduzeće može da nabavi nova sredstva u rokovima kraćim nego što
je vrijeme vezivanja imovinskih dijelova ili kada može da prolongira kratkoročne
izvore.
2.Zlatna bilansna pravila
finansiranja predstavljaju aplikaciju i konkretizaciju
zlatnog bankarskog pravila finansiranja na privredna preduzeća, s ciljem
održavanja njihove likvidnosti.
Svako preduzeće
u okviru aktive ima čitav niz segmenata imovine vezane za različite rokove, kao
što i u okviru pasive ima čitav niz segmenata izvora finansiranja raspoloživih
u različitim rokovima. Za
sredstva u aktivi je karakteristično da se neprestano kreću, tj. da prelaze iz
jednog oblika u drugi, što znači da se mijenja njihova ročna struktura. Izvori finansiranja u pasivi imaju sličan
trend kretanja kao sredstva u aktivi.
Zbog stalnih promjena ročne strukture uloženih sredstava i ročne strukture
raspoloživih izvora finansiranja, nije moguće kontrolisati da svaki izvor po
roku raspoloživosti i po visini odgovara roku angažovanja i visini sredstava.
Zbog
toga, u okviru bilans stanja, sredstva i izvori finansiranja podijeljeni su u
dvije grupe:
·
grupa dugoročno uloženih
sredstava i dugoročnih izvora finansiranja,
·
grupa kratkoročno uloženih
sredstava i kratkoročnih izvora finansiranja.
Podjela aktive
i pasive na ovaj način značila je zamjenu parcijalnog
pristupa posmatranja sa totalnim pristupom.
Zlatna bilansna
pravila finansiranja obuhvataju samo dugoročno imobilisana sredstva i dugoročne
izvore finansiranja. Razmimoilaženja između pojedinih autora po pitanju
dugoročno uloženih sredstava uslovila su pojavu dva zlatna bilansna pravila
finansiranja:
1.
zlatno bilansno pravilo u užem smislu,
2.
zlatno bilansno pravilo u širem smislu.
Zlatno bilansno pravilo u
užem smislu – prema
zlatnom bilansnom pravilu u užem smislu dugotrajna ulaganja u aktivi treba
finansirati iz dugoročnih izvora finansiranja. Kod primjene ovog pravila
prisutna je dilema da li u dugoročne izvore finansiranja uključiti samo
sopstvene izvore, ili i sopstvene i pozajmljene dugoročne izvore.
Strukturu dugoročnih izvora finansiranja čine:
1. sve vrste sopstvenog kapitala,
2. dugoročna rezervisanja i
3. sve vrste dugoročnih obaveza.
Sopstveni
kapital obuhvata:
·
osnovni kapital,
·
emisionu premiju,
·
rezervni kapital,
·
neraspoređeni
neto dobitak ili zadržani neto dobitak.
Dugoročna rezervisanja obuhvataju sve vrste dugoročnih
rezervisanja.
U dugoročne
obaveze spadaju:
·
oročeni ulozi trećih lica,
·
obaveze po prodazim obveznicama,
·
obaveze
po uzetim dugoročnim finansijskim i robnim kreditima.
Zlatno bilansno pravilo u
širem smislu - postavlja zahtjev da se dugoročnim izvorima
finansira ne samo dugoročno vezana imovina definisana zlatnim bilansnim
pravilom u užem smislu, već i stalna (trajna) obrtna imovina.
Različita mišljenja o tome šta obuhvata stalna obrtna imovina mogu se,
prema Härle-u, sažeti u pet grupa:
1.
to su
minimalne ili gvozdene zalihe koje se stalno moraju obnavljati na određenom
nivou da se obim proizvodnje i realizacije ne bi prekinuli, odnosno smanjili
ili ograničili;
2.
to je
pogonski kapital koji obuhvata gvozdene zalihe, odobrene komercijalne kredite i
dio gotovine i kasi;
3. to su ukupne zalihe,
4.
to su
gvozdene zalihe i uloženi kapital u druga preduzeća,
5. to su prosječne zalihe.
Ipak, najveći
broj autora pod stalnom obrtnom imovinom podrazumjeva tzv. gvozdene (minimalne)
zalihe, koje se moraju obnavljati na određenom nivou kako bi se obezbijedio
kontinuitet poslovanja preduzeća.
Strukturu ovih
zaliha čine:
·
zalihe materijala, sopstvenih
poluproizvoda i sitnog invetara,
·
zalihe nezavršene proizvodnje,
·
zalihe gotovih proizvoda.
Prema Schmidt-ovom pravilu "vrijednosne
jednakosti u bilansu", sva realna dobra aktive treba da budu
finansirana sopstvenim kapitalom, a sva potraživanja i gotovina pozajmljenim
izvorima. Primjena Schmidt-ovog pravila "vrijednosne jednakosti u
bilansu", pruža mogućnost da se izbjegne uticaj monetarnih promjena na
bilans preduzeća. Ukoliko potraživanja i gotovina odgovaraju po svom volumenu pozajmljenim
izvorima, tada će inflatorni gubitak biti jednak dobitku koji se postiže
olakšavanjem obaveza.
Schmidt-ovo
shvatanje uticaja inflacije na bilans može se u potpunosti prihvatiti. Ono što
se ne može prihvatiti jeste njegov zahtjev za izjednačavanjem vrijednosti
realnih dobara aktive i sopstvenog kapitala jer strukturu aktive i pasive
uslovljavaju i drugi rizici, a ne samo rizik inflacije kojeg isključivo
respektuje Schmidt-ovo pravilo.
Kritika zlatnih bilansnih pravila finansiranja
U literaturi se
nalilazi na kritiku zlatnih bilansnih pravila u smislu da ona imaju neznatnu
praktičnu vrijednost za održavanje likvidnosti .Jedan od kritičara je i Härle,
koji polazi od toga da likvidnost ne zahtijeva samo mogućnost ispunjenja svih
obaveza prema povjeriocima, nego osim toga i uspješan tok proizvodnje.
Slijedi da zlatno bilansno pravilo u užem smislu važi samo ako je
obezbijeđena supstitucija. Međutim, ako postoji mogućnost supstitucije, onda
nije ni potreban paralitet rokova između dugoročno uloženih sredstava i dugoročno
raspoloživih izvora.
Što se tiče zlatnog bilansnog pravila u širem smislu, ono bi obezbijedilo
likvidnost samo u slučaju ako bi se ukupna imobilisana sredstva u iznosu koji
nikada ne pada ispod datog nivoa finansirala iz sopstvenih izvora, a povremeno
angažovana sredstva iz pozajmljenih izvora.
Slijedi zaključak da je za održavanje likvidnosti, umjesto pridržavanja
zlanih bilansnih pravila, dovoljno obezbijediti da priliv novca bude jednak
odliv, što se može postići:
·
stalnom
supstitucijom dospjelih obaveza novim zaduženjima ili vlastitim izvorima,
·
prolongiranjem dospjelih
obaveza.
4.2.2 Ostala pravila finansiranja obuhvataju:
1.
pravilo finansiranja 2:1
2.
pravilo finansiranja 1:1
3.
pravilo
o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza
1. Pravilo finansiranja 2:1 predstavlja zahtjev da odnos obrtnih
sredstava i kratkorčnih obaveza bude 2:1, što znači da na svakih 2 KM obrtni
sredstava treba obezbjediti 1 KM kratkoročnih obaveza, odnosno pravilo
finansiranja zahtjeva da jedna polovina obrtnih sredstava bude finansirana iz
kratkoročnih izvora a druga polovina iz drugoročnih izvora. Pravilo polazi od
toga da ako su obrtna sredstva trostruko veća od kratkoročnih obaveza postoji
velik stepen vjerovatnoće da će se makar polovina obrtnih sredstava u određenom
roku pretvoriti u novac i omogućiti plaćanje dospjelih obaveza. Upravo zbog
toga što zanemaruje strukturu obrtnih sredstava i ročnost kratkoročnih obaveza
ovo pravilo finansiranja ne pokazuje svoju punu opravdanost.
2. Pravilo finansiranja 1:1 predstavlja zahtjev da zbir gotovine,
hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja bude jednak zbiru
kratkoročnih obaveza. Pravilo finansiranja 1:1 eksplicitno traži pokrivenost
ukupnih zaliha sa dugoročnim izvorima finansiranja što znači da je rigoroznije
od zlatnog bilansnog pravila finansiranja u širem smislu koji zahtjeva
finansiranje samo minimalnih zaliha iz dugoročnih izvora. Pravilo finansiranja
1:1 ima opravdanost u preduzećima koja se ne susreću sa problemom sezonskih
zaliha. Međutim kako ukupne zalihe sadrže i minimalne sezonske zalihe za ova
preduzeća kod kojih se javljaju sezonske zalihe ono je neprihvatljivo budući da
se iste mogu finansirati iz kratkoročnih izvora finansiranja bez opasnosti po
likvidnost. Preduzeća samo obezbjeđuju olakšavajuće uslove za održavanje
likvidnosti iz razloga paraliteta između agregata kratkoročno vezanih sredstava
i gotovoine, s jedne strane, i agregata kratkoročnih obaveza s druge strane.
3. Pravilo o odnosu gotovine
i kratkoročnih obaveza- ovim
se pravilom pokušava normirati minimalan odnos između gotovine i kratkoročnih
obaveza a u cilju obezbjeđenja likvidnosti preduzeća. U finansijskoj literatu
su zabilježena dva prijedloga odnosno normativna stave:
·
20%
novca u odnosu na kratkoročne obaveze
·
12%
novca u odnosu na kratkoročne obaveze
Oba navedena prijedloga nisu u praksi naišla na širu primjenu. Ako
preduzeće svakodnevno drži 20% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će
moći u prosjeku isplaćivati te obaveze za 5 dana. Ako preduzeće drži 12%
gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će te obaveze moći isplaćivati u
prosjeku za 8,3 dana. Budući da preduzeću u pravilu ne dospijevaju tako brzo
kratkoročne obaveze jer se isplate obaveza prema dobavljačima obično obavljaju
u prosjeku 15 i više dana, a isplata obaveza po kratkoročnim kreditima još
kasnije. To bi preduzeću u oba slučaja bilo pretjerano likvidno,što bi imalo
negaitvne refleksije na njegovu rentabilnost.