Skripte za fakultet: rujna 2013

I POGLAVLJE

1.1 Finansijski menadžment i finansijski menadžer

Finansije možemo definisati kao skup teorija, tehnika,i principa koje se bave pribavljanjem i menadžmentom novca poslovnih subjekata vlade i pojedinaca.

Prema sadržaju predmeta istraživanja finansije se tradicionalno djele na tri komponente:

1. Javne finansije (se bave problemima javnih rashoda, javnih prihoda, budžeta i fiskalne politike)

2. Monetarne finansije (su koncetrirane na pitanja novca, kredita, banaka i monetarne politike)

3. Poslovne finansije ili finansijski menadžment je dio finansija koji se bavi finansijama preduzeća.

Finansijski menadžment je nauka o upravljanju novcem u smislu njegovog sticanja, trošenja, ulaganja i oplodnje.

Finansijska politika – osnova finansijskog menadžmenta

U filozofskom smislu, politika se može definisati kao nauka o vještini upravljanja. Politika se može shvatiti i kao nauka o ciljevima i principima, kao standardima po kojima se radi da bi se izabrani ciljevi i ostvarili.

1.2 Razvoj finansijskog menadžmenta

Dvije faze razvoja:

1. Tradicionalno shvatanje

2. Savremeno shvatanje

Tradicionalno shvatanje se uglavnom svodi na pribavljanje finansijskih sredstava. Predmet interesovanja finansijskog upravljanja bila je pasiva bilansa stanja preduzeća. Ovakvo shvatanje bazirano je na postavci das u tražnja za finansijskim sredstvima i odluke o toj tražnji nastali negdje drugo van finansijske funkcije a da je zadatak finansijske funkcije preduzeća bio samo pribaviti potrebna finansijska sredstva iz njegovih izvora.

Savremeni pristup pored pribavljanja u zadatke finansijske funkcije ubraja i racionalno korištenje raspoloživih sredstava. Savremeni pristup finansijskog upravljanja obuhvata i aktivu i pasivu bilansa stanja.

Finansijski menadžer donosi tri ključne odluke koje su bitne za opstanak,rast i razvoj preduzeća:

1. odluka o investiranju

2. odluka o finansiranju

3. odluka o dividendi.

Odluka o investiranju najvažnija od tri glavne odluke u preduzeću, ova odluka vezana je za kompoziciju aktive bilansa stanja. Donošenje ove odluke finansijski menadžer određuje ukupnu vrijednost imovine preduzeća,sastav te imovine i karakter poslovnog rizika kako ga shvataju dobavljači kapitala. Dezinvestiranje je radnja suprotna investiranju i predstavlja važnu opciju ako se može pokazati da je odluka, npr.,o povlačenju s postojećeg tržišta ili iz aktivnosti ekonomski opravdana.

Odluka o finansiranju je druga važna odluka koju donosi finansijski menadžment, ovdje se bavi pasivom bilansa stanja tj.iznalaženjem najbolje kombinacije izvora finansiranja. Finansijski menadžer treba da osigura onu konstrukciju koja u datim ili predpostavljenim uslovima rada obećava najuspješnije poslovanje preduzeća. Kada je riječ o izboru najbolje konstrukcije finansiranja onda se pored problema za konkretni oblik finansiranja najčešće postavljaju još dva pitanja koja se tiču structure izvora finansiranja, a to su:

· koji je to optimalni odnos između spostvenih i pozajmljenih izvora finansiranja, odnosno koji je to optimalan stepen zaduženja.

· Kakva treba da bude proporcija između dugoročnih i kratkoročnih izvora finansiranja.

Odluka o dividendi je treća važna odluka koju donosi finansijski menadžer, ovom odlukom se oređuje iznos neto dobitka koje će preduzeće zadržati i dio neto dobitka koji će isplatiti vlasnicima preduzeća.

1.3 Finansijska politika

Pod finansijskim politikom se podrazumjeva:

1. odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima,

2. izboru strategije i taktike i pravaca akcije s namjerom da se ostvare osnovni finansijski ciljevi,

3. uspostavljanje i održavanje optimalnih finansijskih odnosa u strukturi sredstava-aktiva, i izvora sredstava-pasiva,

4. održavanje optimalnih odnosa među dijelovima sredstava i dijelovima obaveza i načela finansijskog odlučivanja u ostvarivanju osnovnih finansijskih ciljeva.

Prema vremenskom aspektu, finansijska politika se može podijeliti na:

1. politiku finansiranja,

2. investicionu ili dugoročnu finansijsku politiku,

3. tekuću li kratkoročnu finansijsku politiku – politika likvidnosti.

Prema zadacima koje finansijska politika treba da ispuni, može se izvršiti njena podjela na:

1. politiku nabavki,

2. politiku upotrebe,

3. politiku upravljanja kapitalom.

Finansijska politika preduzeća temelji se na određenim principima. Principi finansijske politike su zahtjevi kojih se finansijski menadžeri preduzeća moraju pridržavati ukoliko žele da preduzeće ostvari zadovoljavajući status na tržištu.

Osnovni principi finansijske politike su:

1. princip finansijske stabilnosti,

2. princip rentabilnosti,

3. princip sigurnosti i likvidnosti,

4. princip finansiranja u skladu sa rizikom,

5. princip finansijske elastičnosti,

6. princip nezavisnosti,

7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja.

Princip finansijske stabilnosti

..polazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital.

Koeficijent finansijske stabilnosti = Dugoročna imovina/Dugoročni izvori

Koeficijent finansijske stabilnosti treba da bude najviše 1 ili manji od 1.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, što znači da su dugoročno vezana sredstva pokrivena sopstvenim i dugoročno pozajmljenim kapitalom. U takvim okolnostima kažemo da u finansijskoj strukturi preduzeća egzistira dugoročna finansijska ravnoteža, odnosno da su stvoreni uslovi za postizanje i održavanje likvidnosti, što nikako ne znači da nije moguće nelikvidnost. Likvidnost se održava kada postoji sklad između priliva i odliva sredstava, a taj sklad je gotovo nemoguće održati ako ne postoji dugoročna finansijska ravnoteža.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, to znači da su dugoročno vezana sredstva manja od sopstvenog i dugoročno pozajmljenog kapitala. U tom slučaju je dugoročna finansijska ravnoteža pomjerena u korist izvora sredstava. Time je obezbjeđena sigurnost za održavanje likvidnosti. Likvidna rezerva bi se mogla upotrijebiti za plaćanje obaveza kada mobilizacija kratoročno vezanih sredstava bude manja od iznosa dospjelih kratkoročnih obaveza.

Osnovne komponente dugoročno vezanih sredstava su:

1. stalna sredstva,

2. dugoročni plasmani,

3. trajno vezana sredstva (trajna obrtna sredstva, zemljište, trajnih ulozi trećih lica, kupljene dionice drugih preduzeća).

Ako su trajno vezana sredstva pokrivena sopstvenim kapitalom, tada je finansijsku stabilnost lakše održati. Ako su trajno vezana sredstva pokrivena pozajmljenim kapitalom, finansijska stabilnost se može održati jedino pod uslovom da se dospjela glavnica dugoročno pozajmljenog kapitala u potpunosti supstituiše porastom sopstvenog kapitala.

Stalna sredstva i dugoročni plasmani obnavljaju se ili istekom vijeka trajanja ili ako su nastali po osnovu prodaje na robni kredit. Ukoliko su rokovi mobilizacije dugoročno vezanih sredstava bili jednaki raspoloživosti dugoročno pozajmljenog kapitala, tada je održiva finansijska stabilnost u preduzeću.

Princip rentabilnosti

Rentabilnost predstavlja najuniverzalniji pokazatelj uspješnosti poslovanja preduzeća. Rentabilnost je sposobnost zarađivanja. Ona se ostvaruje tek u procesu realizacije.

Preduzeće posluje rentabilno kada postiže pozitivan finansijski rezultat, odnosno kada ima višak prihoda nad rashodima. Rentabilnost odražava odnos suviška prihoda nad rashodima, tj. dobitka i iznosa uloženih ili vezanih sredstava potrebnih za njegovo ostvarenje, a koja se označavaju kao kapital ili kao sredstva.

Na rentabilnost utiču brojni faktori, kao što su:

1. ekonomičnost,

2. obim prodaje i visina prodaje cijene,

3. obim angažovanih sredstava,

4. obim i cijena pozajmljenih izvora sredstava..

Ekonomičnost podrazumjeva sniženje varijabilnih i fiksnih troškova po jedinici proizvoda na najniži mogući iznos.

Obim prodaje treba intenzivirati sve do onog stepena kada se granični trošak izjednačava sa graničnim prihodom, čime se postiže maksimalan dobitak.

Obim angažovanih sredstava treba svesti na najmanji mogući nivo, pa će tada troškovi držanja sredstava i njihovog finansiranja biti najniži.

Jedno od osnovnih pitanja koje se nameće prilikom osiguranja finansijskih sredstava neophodnih za izvršenje određenog zadatka, je pravilna kombinacija sopstvenog i pozajmljenog kapitala.

Sa aspekta likvidnosti, sopstveni kapital ima nesumnjivu prednost nad pozajmljenim kapitalom, jer se pozajmljeni kapital mora vratiti, što prouzrokuje problem likvidnosti. Veće učešće sopstvenog kapitala u ukupnoj strukturi kapitala unosi više sigurnosti, ali ne mora istovremeno da predstavlja i najrentabilniji način finansiranja.Po osnovu pozajmljenog kapitala zarada se ostvaruje ako je kamatna stopa niža od stope prinosa na ukupan kapital.Kada je pak, kamatna stopa viša od stope prinosa na ukupan kapital, finansiranje iz pozajmljenog kapitala je nepovoljno i ima za posljedicu smanjenje stope prinosa na sopstveni kapital.Ako je kamatna stopa jednaka stopi prinosa na ukupan kapital, efekat finansiranja iz pozajmljenog kapitala na stopu prinosa na sopstveni kapital je neutralan.

Princip sigurnosti i likvidnosti

Princip sigurnosti:

Prema tradicionalnoj teoriji, osnovni kriterij kreditne sposobnosti, odnosno sigurnosti, jeste garantna supstanca (sopstveni kapital). Prema savremenoj teoriji, rentabilnost odnosno zarađivačka sposobnost dužnika, predstavlja primarnu sigurnost za kreditora.

Princip likvidnosti:

Prema tradicionalnom shvatanju, pod likvidnošću se podrazumjeva sposobnost imovinskih dijelova da se transformišu u novac. Pri tome su novčana sredstva najlikvidniji dio imovine preduzeća, a likvidnost ostale imovine ovisi o vremenu potrebnom da se nenovčana imovina transformiše u novčanu, o stepenu rizika te transformacije i o cijeni ostvarivoj za imovinu. Redoslijed pojedinih oblika angažovanih sredstava sa stanovišta unovčivosti je sljedeći: novac, zatim potraživanja, zalihe i fiksna sredstva.

Tradicionalno shvatanje izostavlja segment obaveza preduzeća i njegovu sposobnost da ih po dospijeću izmiruje, već uzima u obzir samo likvidnost imovine.

Postoji veći broj faktora koji utiču na stepen pouzdanosti pretvaranja imovine u novac. U eksterne faktore spadaju:

· situacija na tržištu,

· kreditno-monetarna politika centralne banke,

· pravna sigurnost u poslovanju i sl..

Od internih faktora najznačajniji su:

· kvalitet proizvoda koje preduzeće proizvodi,

· usklađenost proizvodnog programa sa tržišnim zahtjevima,

· politika kreditiranja kupaca i sl..

Savremeno shvatanje likvidnosti dovodi u vezu likvidnost imovinskih dijelova preduzeća sa njegovim obavezama, što znači da se likvidnost posmatra iz ugla platežne sposobnosti preduzeća. U tom smislu likvidnost se definiše kao stalna sposobnost preduzeća da izmiruje dospjele obaveze.

Trenutna likvidnost može se utvrditi putem koeficijenta trenutne likvidnosti: k_t = G + D + HV / O

G – gotovina u blagajni,

D – depozit po viđenju,

HV – hartije od vrijednosti,

O – obaveze dospjele za plaćanje

Ako je koeficijent 1 ili veći od 1 likvidnost postoji, i obrnuto, ako je koeficijent manji od 1 likvidnost ne postoji.

Najvažnijih pet mogućnosti za otklanjanje nelikvidnosti su:

· ubrzanje cirkulacije sredstava,

· prestrukturiranje sredstava,

· kompenzacija (poništenje) dijelova sredstava i obaveza prema izvorima,

· promjena rokova dospijeća plaćanja prema izvorima,

· ubacivanje dodatnih novčanih sredstava u proces reprodukcije.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, tada održavanje likvidnosi zavisi od usklađenih rokova vezivanja kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih obaveza.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, proporcija između likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa druge strane, pomjerena je u korist likvidnih i kratkoročnih vezanih sredstava.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti veći od 1, proporcija između likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa druge strane, pomjerena je u korist kratkoročnih obaveza.

Korisno je napraviti razliku između likvidnosti i sloventnosti.

Savremeno shvatanje likvidnosti odnosi se na sposobnost preduzeća da plaća dugove u onom trenutku kada oni dospijevaju za plaćanje. Solventnost predstavlja sposobnost preduzeća da sa ukupnim sredstvima podmiri sve obaveze, ne u roku njihovog dospijeća, već kad-tad, makar iz stečajne mase.

Princip finansiranja u skladu sa rizikom

Pošto sopstveni kapital najčešće nije dovoljan za finansiranje njegovih poslovnih procesa, među finansijskim izvorima se neizbježno pojavljuje pozicija duga. Angažovanjem duga preduzeće se suočava sa finansijskim rizikom, ali istovremeno očekuje povećanje stope prinosa na sopstveni kapital.

Ukoliko je preduzeće prezaduženo, naglašena su dva rizika:

· rizik povjerilaca da neće moći naplatiti svoja potraživanja,

· rizik preduzeća od negativnog finansijskog rezultata.

Najvažniji faktori koji determinišu nivo zaduženosti preduzeća su:

· vrsta djelatnosti,

· visina stope rentabilnosti,

· visina stope inflacije.

Preduzeće koje pripada radno intenzivnoj djelatnosti ima niske fiksne rashode po osnovu amortizacije, pa je njegov rizik ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed dekonjukture, relativno mali, jer su fiksni troškovi, odnosno fiksni rashodi niski. Preduzeće koje pripada kapitalno intenzivnoj djelatnosti ima visoke fiksne troškove, odnosno rashode po osnovu amortizacije, kao i visok rizik ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed dekonjukture.

Na nivo zaduženosti preduzeća utiče takođe i njegova rentabilnost. Rentabilnija preduzeća podrazumjevaju manji nivo rizika povjerilaca u pogledu naplate svojih potraživanja, ali i manji nivo rizika samog preduzeća u pogledu ostvarivanja negativnog finansijskog rezultata.

Struktura kapitala preduzeća uslovljena je i visinom stope inflacije. U uslovima inflacije povjerioci teže da kamatne stope budu realno pozitivne, što povećava rashode finansiranja i ugrožava ostvarenje bruto dobitka.

Princip finansijske elastičnosti

..izražava sposobnost prilagođavanja preduzeća izmjenjenim uslovima poslovanja, prije svega pod uticajem tržišta. Ovaj princip proističe iz rizika koje prouzrokuju konjukturne promjene.

Zahtjev finansijske elasičnosti je ispunjen ukoliko je preduzeće u stanju da:

· pribavi dodatni kapital,

· prijevremeno otplati pozajmljeni kapital.

Potreba preduzeća za dodatnim kapitalom može biti uslovljena novim investiranjem, promjenjivim uslovima prodaje i nabavke, ili supstitucijom jedne vrste kapitala drugom. Potreba preduzeća za prijevremenom otplatom pozajmljenog kapitala javlja se u slučaju kada on više nije potreban ili u slučaju kada postane suviše skup

Mogućnost pribavljanja dodatnog kapitala zavisi od stanja ponude i tražnje na tržištu kapitala i tržištu novca i od kreditne sposobnosti preduzeća. Za preduzeća koja u strukturi izvora finansiranja imaju više sopstvenog kapitala, karakteristična je veća finansijska elastičnost. Kada je u pitanju struktura imovine, važi pravilo da sa porastom obrtne imovine u odnosu na fiksnu raste i finansijska elastičnost, i obrnuto.

Kreditori preduzeća mogu zahtijevati obezbjeđenje svojih potraživanja putem upisa hipoteke na nekretnine ili lombarda na pokretne stvari. Pošto se taj dio imovine ne može prodati dok se kredit ne otplati, to može imati za posljedicu umanjenje finansijsk elastičnosti.

Finansijska elasičnost zahtijeva i pootpunu prijevremenu otplatu postojećeg izvora finansiranja ili svođenje njegovog iznosa na što je moguće niži nivo, u slučaju da on postane suviše skup.

Princip nezavisnosti

..polazi od zahtjeva da menadžment preduzeća bude nezavisan od povjerilaca preduzeća. Princip nezavisnosti je u direktnoj vezi sa principom finansijske stabilnosti, rentabilnosti, likvidnosti, strukture kapitala sa stanovišta vlasništva i elastičnosti.

Nezavisnost menadžmenta se ugrožava tim što je struktura pasive više pomjerena pozajmljenom kapitalu. Nezavisnost menadžmenta raste sa povećanjem udjela sopstvenog kapitala preduzeća. Kod preduzeća koja se finansiraju na bazi učešća u raspodjeli neto dobitka, nezavisnost menadžmenta u odnosu na vlasnike ne zavisi od visine sopstvenog kapitala, već od visine otvorenih i skrivenih rezervi. Što je veći obim otvorenih i skrivenih rezervi u preduzeću, to je nezavisnost menadžementa veća.

Na nezavisnost menadžmenta utiče i način na koji je kredit dobijen. Ako je kredit dobijen putem zaloga, tada je sloboda odlučivanja menadžmenta ograničena, jer ne može slobodno disponirati založenu imovinu.

Nezavisnost menadžmenta uslovljena je i obavezama prema dobavljačima. Što je disperzija dobavljača veća, to je zavisnost manja i obrnuto.

Stepen zavisnosti preduzeća usko je povezan sa rentabilnošću. Ukoliko je preduzeće prinuđeno da zbog prezaduženosti prihvati zahtjeve povjerilaca, to će negativno djelovati na njegovu rentabilnost. Izbjegavanje zaduženja, zbog bojazni od negativnih posljedica gubljenja nezavisnosti i slobode odlučivanja, takođe će imati isti efekat.

Princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja

Prilikom koncipiranja finansijske politike treba paziti i na dejstvo slike finansiranja koja je predstavljena bilansom stanja. Na osnovu slike finansiranja javnost ocjenjuje bonitet i atraktivnost ulaganja u takvo preduzeće, pri čemu naročitu težinu ima:

1. odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala,

2. odnos imovine i dugova,

3. odnos sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital i dugoročna rezervisanja i stalne imovine,

4. odnos obrtne imovine i kratkoročnih obaveza.

Pricip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja ne može se ostvariti bez poštovanja ostalih principa finansijske politike, zato što samo dosljedno primjenjivanje principa finansijske politike obezbjeđuje da se u javnosti stvori povoljna slika o njegovoj finansijskoj situciji, tj. slika o snažnom i stabilnom preduzeću.

1.4 Finansijski ciljevi preduzeća

Da bi donosio efikasne odluke, finansijskom menadžeru je potreban jasan cilj kojem služi, kao standard za evaluaciju performansi i odlučivanje između alternativnih pravaca akcije. Finansijski cilj je potreban da bi se sve odluke međusobno povezale.

U literaturi se navode sljedeći finansijski ciljevi preduzeća:

1. jačanje finansijske snage,

2. maksimalizacija neto dobitka po dionici,

3. maksimalizacija bogatstva dioničara.

1. Jačanje finansijske snage kao finansijski cilj

Finansijsku snagu čine dvije komponente, kvantitativna i kvalitativna.

Kvantitativna finansijska snaga predstavlja obim i vrijednost imovine. U okviru kvantiteta finansijske snage treba težiti:

1. usklađenosti kratkoročnog i dugoročnog finansiranja,

2. usklađenosti sopstvenog i tuđeg kapitala,

3. očuvanju finansijske ravnoteže.

U kvalitativnom smislu finansijska snaga znači:

1. trajnu sposobnost plaćanja,

2. trajnu sposobnost finansiranja,

3. trajnu sposobnost investiranja,

4. trajnu sposobnost povećanja imovine vlasnika,

5. trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća.

Trajna sposobnost plaćanja podrazumjeva da je preduzeće sposobno u svakom momentu platiti dospjele obaveze. Trajna sposobnost finansiranja podrazumjeva sposobnost finansiranja dugoročno vezanih sredstava iz vlastitih i pozajmljenih izvora, a kratkoročno vezanih i likvidnih sredstava iz pozajmljenih izvora. Trajna sposobnost investiranja podrazumjeva da preduzeće može rentabilno ulagati višak sredstava u proces proizvodnje. Trajna sposobnost povećanja imovine vlasnika podrazumjeva uvećanje imovine vlasnika preduzeća. Finansijska snaga podrazumjeva i trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća: vlasnika, uprave, radnika, povjerilaca i države.Očigledno je da kvalitet finansijske snage ima prednost nad njenim kvantitetom.

2. Maksimalizacija neto dobitka po dionici kao finansijski cilj

Maksimalizacija neto dobitka ostvaruje se kroz:

1. maksimalizaciju prihoda, tj. povećanje obima prodaje i povećanje prodajnih cijena,

2. maksimalizaciju troškova, tj. smanjenje varijabilnih i fiksnih troškova,

3. minimalizaciju poreza, tj. smanjenje poreske osnovice i smanjenje poreskh stopa.

Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje mjerilo dobrog finansijskog upravljanja. Preduzeće može povećati ukupni dobitak emisijom i prodajom novih dionica i plasiranjem tako pribavljenog kapitala, a da pri tome dođe do pada neto dobitka po dionici, ako se srazmjerno povećanju broja dionica ne poveća i neto dobitak. Otuda se često zagovara maksimalizacija neto dobitka po dionici kao najsveobuhvatniji finansijski cilj. Neto dobitak po dionici se dobije kada se ukupan dobitak poslije oporezivanja i umanjenja za preferencijalne dividende podijeli sa brojem emitovanih i prodatih običnih dionica.

Maksimalizacija neto dobitka po dionici ne može da bude prikladan cilj jer ima određene slabosti, koje se ogledaju u sljedećem:

1. zanemaruje vremenski raspored (dinamiku) očekivanih prinosa (povrata);

2. zanemaruje gotovinski tok (cash flow),

3. zanemaruje rizičnost očekivanih prinosa,

4. zanemaruje učinak politike dividendi na tržišnu cijenu dionica.

3.Maksimalizacija bogatstva dioničara kao finansijski cilj

U uslovima stvarnog svijeta, ovaj cilj se redukuje na maksimaliziranje vrijednosti vlastitog kapitala preduzeća. Za dionička preduzeća, ovaj cilj treba posmatrati kao maksimaliziranje tržišne cijene dionica. Ostvarenjem tog temeljnog cilja poslovanja, dioničko preduzeće u najvećoj mjeri zasićuje interese svojih dioničara jer maksimalizira bogatstvo koje oni ostvaruju kroz držanje dionica takvog preduzeća.

Ovaj cilj se može uzeti i kao racionalan kriterij za optimalnu alokaciju resursa, koja se odvija posredstvom tržišta kapitala.

Finansijski menadžer može kreirati novu vrijednost za vlasnike donošenjem odluka čije su koristi veće od troškova. Kreiranje nove vrijednosti za dioničare ovisi o nizu varijabli od kojih su najvažnije:

1. gotovinski tok,

2. vrijeme,

3. rizik.

Maksimalizacija bogatstva dioničara realizuje se donošenjem odluka finansijskog menadžera na temelju očekivanih povrata i rizika. Pri tome se javlja problem jer:

1. viša stopa povrata povećava cijenu dionice,

2. viša stopa povrata znači i veću ruzičnost preduzeća.

Stoga finansijski menadžer mora u donošenju odluka da vodi računa da ostvari ravnotežu između povrata i rizika na način koji maksimalizira bogatstvo dioničara.

Na povrat i rizik utiču odluke koje se odnose na veličinu preduzeća,njegovu stopa rasta, vrstu i vrijednost korištene opreme, stepen zaduženosti, likvidnost itd.

1.5 Organizacioni oblici preduzeća

Uobičajena je klasifikacija na:

1. Inokosno preduzeće

2. Ortačko preduzeće

3. Korporaciju

Inokosno preduzeće je najstarija forma organizacije poslovanja. Ona je i danas najšire zastupljena. Inokosno preduzeće se nalazi u vlasništvu jednog lica koje se istovremeno javlja i u ulozi preduzetnika.

Prednosti inokosnog preduzeća ispoljavaju se u sljedećem:

1. Kontrola (Vlasništvo daje svom vlasniku potpunu kontrolu nad poslovanjem. Vlasnik nije dužan da bilo skim usaglašava politiku poslovanja i način djelovanja.)

2. Tajnost poslovanja ( Vlasnik ne mora podnositi izvještaje javnosti, ali mora kao i svaki vlasnik da void dokumentaciju o radnim satima svojih radnika, popunjava formulare, i voditi evidenciju o prihodima i porezu.)

3. Lakoća i niski trošak organizovanja poslovanja ( Kod pojedinačnog vlasništva nema potrebe ni za kakvim ugovorom što nije slučaj kod partnerstva)

4. Poreske pogodnosti ( Oporezivanje se provodi samo jedanput.)

Inokosna preduzeća imaju i nekoliko nedostataka:

1. Neograničena odgovornost vlasnika ( Najveći nedostatak pojedinačnog vlasništva je neograničena odgovornost. Za dugove preduzeća vlasnik odgovara čitavom svojom imovinom, uključujući i ličnu imovinu koja nije korištena u poslovanju.)

2. Nestabilna forma poslovanja ( Nema osiguranog kontinuiteta poslovanja jer se poslovanje završava povlačenjem u mirovinu smrću ili bankrotom vlasnika.)

3. Poteškoće u osiguranju većeg obima osiguranja ( Investicije vlasnika su uvijek ograničene na njegove vlastite resurse sobzirom da nema partnera niti dioničara.)

4. Poteškoće u zapošljavanju obrazovanog potencijala ( Osobe s visokom stručnom spremom i sposobnošću iz oblasti menadžmenta nerado se angažuju na poslovima gdje sigurnost njihovog zaposlenja ovisi o karakteru i zdravlju jedne osobe.)

Partnersko preduzeće

Partnerstvo je forma poslovne organizacije u kojoj se udružuju dva ili više partnera tj.vlasnika. Partnerstvo kao i pojedinačna vlasništva mnogo se koriste kod malih preduzeća. U pravilu partnerstvo započinje nekom vrstom pisanog ugovora kako kasnije ne bi došlo do nesporazuma. Tim ugovorom bi moralo biti regulisano:

· Ko je i koliko novca uložio u partnerstvo

· Koliko kome pripada profita iz partnerstva

· Ko šta radi i ko je kome odgovoran

· Kako se partnerstvo može razvući i kako će se u tom slučaju podjeliti ostatak imovine među partnerima

· Kako se partneri mogu zaštiti od nasljednika onog suvlasnika koji je preminuo.

Partnerstvo se može organizovati kao opšte partnerstvo i kao limitirano partnerstvo. Kao opšte partnerstvo odgovornost za poslovanje preduzeća podrazumijeva neograničenu ličnu odgovornost partnera koji su zajednički odgovorni za ukupne obaveze preduzeća. Kod limitiranog partnerstva mora postojati barem jedan partner sa neograničenom odgovornošću dok drugi partneri mogu odgovarati samo svojom uloženom poslovnom imovinom. Partner sa neograničenom odgovornošću ima pravo nastupanja u ime preduzeća i da ga time obavezuje. Partneri sa ograničenom odgovornošću ne mogu obavezati preduzeće a mogu ali ne moraju učestvovati u upravljanju poslovima.

Prednosti partnerstva mogu se sumirati u sljedećem:

· Postojanje ogromne motivacije za uspjeh

· Relativno laka i jeftina forma organizovanja

· Mogučnost osiguranja većeg obima kapitala za investiranje

· Poreske olakšice

Nedostatci su:

· Neograničena odgovornost pojedinih partnera

· Nestabilnost

· Nemogućnost prenošenja vlasništva

Korporacija

Korporacija ili dioničko preduzeće, odnosno dioničko društvo je najpovoljniji organizacioni oblik preduzeća za prikupljanje velikih suma kapitala. Korporacija se može definisati i kao tjelo formirano od strane više lica koje je zakonom ovlašteno da nastupa kao jedno lice s pravnim identitetom odvojenim od njegovih članova i kome se daju razna prava i obaveze uključujući sposobnost da nastavi da postoji poslije smrti ili povlačenja pojedinih njegovih članova. U poslovnom smislu korporacija postaje funkcionalno sposobna emitovanjem odnosno prodajom hartija od vrijednosti zainteresovanim pojedincima ili institucijama. Prodajući praktična prava na buduće prinose korporacija dolazi do kapitala koji je neophodan za obavljanje njene misije. Kao glavni kupci emitovanih hartija od vrijednosti i otuda glavni izvori snadbijevanja potrebnih sredstava pojavljuju se dioničari- lica ili institucije koje doprinose formiranju osnovnog kapitala i koja po tom osnovu stiču određena prava i privilegije, i kreditori- lica ili institucije koji ulažu kapital na određeni duži ili kraći period sa osnovnom motivacijom da ostvare fiksirani ugovorom predviđeni prinos na učinjena ulaganja.

Prednosti korporacije:

· Ograničena odgovornost

· Lakoća transfera svojine

· Trajno postojanje

· Profesionalno upravljanje

· Lakoća akumulacije kapitala

· Veći obim poslovanja.

Nedostatci korporacije:

· Vladina regulative

· Oporezivanje

· Ograničena odgovornost

· Podvojenost između svojine i kontrole

· Troškovi.

II KONCEPT VREMENSKE VRIJEDNOSTI NOVCA

Koncept vremenske vrijednosti novca je temeljni koncept finansija. Ovaj koncept nam govori da je jedna KM vrednija danas nego u budućnosti.Pojedinci su spremni na uzdržavanje od potrošnje samo uz određenu naknadu. Ta naknada je determinisana propuštenim prinosom koji bi se mogao ostvariti ulaganjem raspoloživog novca u rentabilne alternative koje se nude u datom vremenskom periodu.

Da bi se mogli upoređivati novčani iznosi raspoloživi u različitim vremenskim periodima, potrebno je novčane iznose svesti na isti vremenski trenutak. Kamatna stopa nam omogućava da izračunamo korigovane vrijednosti, odnosno da svedemo vrijednost novčanih tokova, kad god oni nastanu, na određeni vremenski trenutak.

Vremenska vrijednost novca izražava se pomoću kamatnog računa.Razlikujemo:

· jednostavni kamatni račun – kamata se obračunava samo na glavnicu,

· složeni kamatni račun – kamata se obračunava na glavnicu uvećanu za kamate.

Buduća vrijednost

Složena kamata se računa složenim, a jednostavna jednostavnim kamatnim računom. Jednostavna kamata na bilo koje ulaganje izračunava se množenjem sadašnjeg uloga s kamatnom stopom i s periodom ulaganja.

Kod obračunavanja jednostavne kamate, osnovica za obračun kamate ostaje svake godine ista.

Kod obračunavanja složene kamate, osnovica za obračun kamate se svake godine mijenja.

Kada se analizira Tablica I, uočava se slijedeće:

· kamatni faktori buduće vrijednosti u tablici određuju buduću vrijednost 1 KM tokom perioda,

· kamatni faktor buduće vrijednosti jednog iznosa je uvijek veći od 1. Samo kada je kamatna stopa 0%, kamatni faktor je jednak 1;

· ako kamatna stopa poraste za neki dati period, kamatni faktor buduće vrijednosti će takođe porasti, tj. što je veća kamatna stopa veća je i buduća vrijednost;

· za datu kamatnu stopu buduća vrijednost se povećava protokom vremena, tj. što je duži period vremena na koji se računa, veća je i buduća vrijednost.

Sadašnja vrijednost

Određivanje sadašnje vrijednosti (diskontovanje) je obrnuti postupak od složenog ukamaćivanja. Proces diskontovanja je ustvari putpvanje nazad, od buduće ka sadašnjoj vrijednosti. Kamatna stopa koja se koristi pri ovakvim računanjima zove se diskontna stopa, jer je sadašnja vrijednost za određeni procenat svake godine manja od buduće vrijednosti.

Iznos sadašnje vrijednosti ovisi o:

· iznosu buduće isplate,

· vremenu koje mora proći da bi se primio novac,

· zahtijevanoj stopi profitabilnosti.

Kada se analizira Tablica II uočava se slijedeće:

· kamatni faktori sadašnje vrijednosti u tablici određuju sadašnju vrijednost 1 KM koja će se primiti krajem datog perioda,

· kamatni faktor sadašnje vrijednosti pojedinačnog iznosa je uvijek manja od 1. Samo kada je diskontna stopa jednaka 0%, kamtni faktor je 1;

· što je veća diskontna stopa tokom perioda, manja je vrijednost kamtnof faktora sadašnje vrijednosti,

· za datu diskontnu stopu, sadašnja vrijednost se smanjuje tokom vremena, tj. što je duži period vremena manja je sadašnaj vrijednost.

Buduća vrijednost anuiteta

Obični anuitet se realizuje kroz fiksnu sumu koja se prima ili isplaćuje na kraju svakog perioda kroz određeni broj perioda u budućnosti. Vrijednost običnog anuiteta je iznos na koji bi narasli primici ili isplate s kraja svakog perioda kad bi se ostavili na štednom računu u banci uz određenu složenu kamatnu stopu.

Za obični anuitet početkom perioda, buduća vrijednost se računa jedan period nakon zadnjeg novčanog toka.

Efektivna kamatna stopa

Različite investicije osiguravaju različite prinose koji se obračunavaju u različitim periodima ukamaćivanja. Da bi se mogle uporediti investicije koje imaju različite periode ukamaćivanja, neophodno je izraziti njihove kamatne stope na istoj osnovi. Na taj način se može uočiti razlika između nominalne i efektivne kamatne stope.

Nominalna kamatna stopa je ona kamatna stopa koja je dogovorena između zajmoprimca i zajmodavca. Efektivna ili stvarna kamatna stopa je ona kamtna stopa koja uz godišnje ukamaćivanje osigurava iste godišnje kamate kao i nominalna kamatna stopa kad se ukamaćuje za m perioda godišnje.

Izvedena su dva zaključka:

· nominalna i efektivna kamatna stopa su jednake samo ako se računanje vrši na godišnjem nivou;

· efektivna kamatna stopa se povećava učestalijim ukamaćivanjem.

IV PRAVILA FINANSIRANJA

Pravila finansiranja se mogu označiti kao principi za izvor sredstava finansiranja radi zadovoljavanja neke date potrebe kapitala, odnosno kao norme za pribavljanje kapitala sa određenih aspekata.

Pravila finansiranja imaju tri ključne uloge a to su:

1. pravila finansiranja služe preduzećima kao smjernica za donošenje odluka o finansiranju;

2. pravila finansiranja imaju ulogu normale, što znači da se stvarno stanje u preduzeću upoređuje sa normalom, utvrđuje odstupanje od normale i donosi zaključak o finansijskom položaju preduzeća;

3. na pravilima finansiranja kreditori zasnivaju svoju ocjenu kreditne sposobnosti potencijanog dužnika.

Polazeći od zajedničke karakteristike svih pravila finansiranja, da tangiraju finansijsku strukturu i da su izraz finansijske politike, moguće ih je sistematizovati u dvije osnovne grupe:

1. vertikalna pravila finansiranja (tangiraju samo pasivu bilansa stanja, odnosno sastav ili strukturu kapitala prema porijeklu i ročnosti),

2. horizontalna pravila finansiranja (tangiraju odnose pojedinih dijelova aktive i pasive, tj. odnose između pojedinih dijelova imovine i kapitala).

4.1 Verikalna pravila finansiranja

nastoje da uspostave normu za strukturu pasive bilansa stanja, nezavisno od strukture aktive.

Među ovim pravilima najvažnija su:

1. pravila za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvora;

2. pravila za odnos rezervi prema osnovnom kapitalu;

3. pravila za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu.

1.Pravila za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvora

Suština ovog pravila finansiranja svodi se na posmatranje strukture pasive sa stanovištva vlasništva, pri čemu sopstveni kapital obuhvata sve vrste vlastitih izvora koji se ne moraju vraćati, a pozajmljeni kapital sve vrste obaveza preduzeća, tj. sve vrste izvora koji se moraju vraćati vlasniku. Analizom odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala preduzeća, daje se odgovor o stepenu obezbijeđenosti principa sigurnosti, rentabilnosti, nezavisnosti i elastičnosti u preduzeću.

U literaturi se najčešće pominje pravilo jednakosti sopstvenog i pozajmljenog kapitala, koje je poznato pod nazivom "zlatno pravilo izravnanja rizika". Naziv "zlatno pravilo izravnanja rizika" upućuje na zahtijevanu sigurnost za povjerioce.

Poštovanjem "zlatnog pravila izravnanja rizika" obezbjeđuje se:

1. sigurnost povratka kapitala povjeriocima,

2. prihvatljivost troškova finansiranja,

3. nezavisnost preduzeća u vođenju poslovne i finansijske politike,

4. finansijska elastičnost (prilagodljivost).

Ako se preduzeće pridržava ovog pravila finansiranja, smatra se da postoji dovoljno sigurnosti za povjerioce u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja, jer je mala vjerovatnoća da će dužnik izgubiti više od 50% uloženih sredstava, a sve dok gubitak ne pređe nivo od preko 50% uloženih sredstava, dužnik može vratiti dugove.

"Zlatno pravilo izravnanja rizika" osigurava prihvatljive troškove finansiranja pozajmljenim kapitalom. U ovom slučaju troškovi pozajmljenog kapitala su niži nego kada bi se pozajnmljeni kapital povećao.

Jednakost sopstvenog i pozajmljenog kapitala obezbjeđuje i prihvatljiv stepen nezavisnosti preduzeća dužnika u vođenju poslovne i finansijske politike. Pri ovakvom načinu finansiranja, preduzeće dužnik je ravnopravno sa povjeriocima u pogledu kreiranja poslovne i finansijske politike zato što ulaže kapitala koliko i povjerioci.

Primjena "zlatnog pravila izravnanja rizika" zadržava finansijsku elastičnost preduzeća u pogledu pribavljanja kapitala. Što je učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala niže, utoliko su uslovi za pribavljanje pozajmljenog kapitala oštriji. Pomjeranje strukture kapitala ka većoj zaduženosti dovodi i do opadanja finansijske elastičnosti u smislu vraćanja kapitala.

U takvoj situaciji, najčešći razlozi koji uslovljavaju opadanje finansijske elastičnosti odnose se na:

· porast cijene pozajmljenog kapitala uslijed ugovorene varijabilne kamatne stope, koja raste,

· promjenu ponude ili tražnje na tržištu kapitala ili novca,

· pad stope prinosa na ukupan kapital ispod ugovorene fiksne kamatne stope na pozajmljeni kapital i sl...

Postavlja se pitanje koji je idealan odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala. Savremena teorija finansiranja smatra da se struktura kapitala (odnos pozajmljenog i sopstvenog kapitala) ne može odrediti kvantitativno, kao opšte mjerilo za sva preduzeća, već da ona zavisi od:

· organskog sastava sredstava,

· tekuće inflacione stope,

· tekuće rentabilnosti,

· likvidnosti preduzeća.

Organski sastav (struktura) sredstava predstavlja odnos između stalnih i obrtnih sredstava. Ako je organski sastav sredstava visok, odnosno ako je struktura sredstava više pomjerena ka stalnim sredstvima, nužno je da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi ukupnog kapitala. Visok organski sastav sredstava izaziva i visoke fiksne rashode po osnovu amortizacije, što povećava rizik ostvarenja poslovnog dobitka, kao razlike između marže pokrića i rashoda perioda.

Pri nižem organskom sastavu niži su fiksni rashodi po osnovu amortizacije, što znači da je niži i poslovni rizik. Tada preduzeće može prihvatiti veći rizik ostvarenja bruto finansijskog rezultata, tj. može prihvatiti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu.

Visoka stopa inflacije, zahtijeva pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu. Ako su kamatne stope niže od stope inflacije, tada povjerioci ne žele da pozajmljuju kapital, jer na potraživanjima trpe inflatorne gubitke, što primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala. Ako su kamatne stope više od stope inflacije, povjerioci ne trpe inflatorne gubitke na potraživanjima, ali preduzeće ima visoke rashode finansiranja, što povećava finansijski rizik. Ova činjenica primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala.

Pri visokoj rentabilnosti preduzeće može dozvoliti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer tada ostvaruje pozitivan finansijski rezultat iz investiranja. Pri niskoj rentabilnosti, situacija je naravno obrnuta.

Permanentna likvidnost dozvoljava takođe pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer se obaveze prema povjeriocima izvršavaju u ugovorenom rokovima. Time se jača sigurnost povjerilaca u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja. Te ukidaju razlozi miješanja povjerilaca u poslovnu i finansijsku politiku dužnika.

2.Pravila za odnos rezervi prema osnovnom kapitalu

Pored rješavanja osnovnog odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala, u okviru vertikalnih pravila finansiranja formulisano je i pravilo za odnos između pojedinih vrsta kapitala, u okviru istog kvaliteta vlasništva. Riječ je o pravilu za odnos rezervnog i osnovnog kapitala.Pomenuto pravilo nije naišlo na širu podršku u praksi, već je prihvaćeno kao načelna preporuka. Razlog šireg neprihvatanja ovog pravila treba tražiti u činjenici što ono u različit položaj stavlja "starija" i "mlađa" preduzeća. Naime "starija" preduzeća najčešće imaju akumuliran rezervni kapital, koji nastaje akumuliranjem neto dobitka u rezerve, što nije slučaj kod mlađih preduzeća.

Budući da postoje različiti interesi između menadžmenta i vlasnika prilikom raspodjele neto dobitka, često je prisutna tendencija da se neto dobitak nerealno iskaže, pri čemu se stvaraju latentne rezerve u bilansu stanja.

3.Pravila za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu

Kada je u pitanju odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu, sva razmatranja su vodila zaključku da ovaj odnos zavisi od vrste (djelatnosti) preduzeća i iz toga proizilazeće strukture imovine. Stoga je istaknut opšti zahtjev finansijske politike da odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu treba da bude postavljen u skladu sa potrebama pokrića

Dugoročno i kratkoročno finansiranje preduzeću stvara različite troškove finansiranja. Troškovi finansiranja rastu s vremenom raspoloživosti izvora finansiranja. U pogledu troška finansiranja, odnos dugoročnog i kratkoročnog finansiranja je optimalan, kada daje minimalan ukupan trošak finansiranja preduzeća.

U pogledu finansiranja dugom može se zaključiti slijedeće:

1. kratkotrajni dug osigurava jeftinije finansiranje zbog kraćeg perioda plaćanja kamata i manje kamatne stope, jer banke kratkoročne kredite odobravaju iz kratkoročnih depozita po viđenju na koje one plaćaju deponentima manje kamate. Manji troškovi kratkoročnog finansiranja dugom pozitivno djeluju na finansisjki rezultat i rentabilnost...;

2. finansiranje dugoročnim dugom je skuplje zbog dužeg perioda plaćanja kamata i u pravilu ima veće kamatne stope, s obzirom da banke dugoročne kredite odobravaju iz skupljih dugoročnih depozita na koje one plaćaju više kamate. Veći troškovi dugoročnog finansiranja dugom negativno djeluju na finansijski rezultat i rentabilnost.

4.2 Horizontalna pravila finansiranja

Horizontalna pravila finansiranja se bave postavljanjem norme između pojedinih segmenata imovine i kapitala. Horizontalnim pravilima finansiranja sagledava se odgovor na pitanja da li je i u kojoj mjeri u jednom trenutku vrijeme vezivanja sredstava dotičnog preduzeća koji proistječe iz strukture njegove imovine usklađen sa ročnošću kapitala u njegovoj strukturi finansiranja.

Pravila finansiranja koja se odnose na aktivu i pasivu bilansa stanja izražavaju se kroz dvije grupe pravila:

1. zlatna pravila finansiranja,

2. ostala pravila finansiranja.

4.2.1 Zlatna pravila finansiranja odnose se na:

1. zlatno bankarsko pravilo finansiranja i

2. zlatna bilansna pravila finansiranja.

1.Zlatno bankarsko pravilo finansiranja polazi od paraleliteta imobilizacije sredstava i raspoloživosti izvora, s tim što taj paralelitet polazi od dvostruke jednakosti sredstava i izvora, kako po obimu, tako i po njihovoj ročnosti. To znači da mora postojati jednakost kvantiteta i kvaliteta primljenih i plasiranih sredstava banaka.

Iako ima karakter nepisanog zakona za kreditne poslove banaka, praksa je pokazala da se ni same banke ne pridržavaju zlatnog bankarskog pravila finansiranja, a ipak bezuslovno plaćaju dospjele obaveze zahvaljujući:

1. obnavljanju kratkoročnih depozita,

2. taloženju novca,

3. povezanosti komitenata banke,

4. međubankarskom kreditiranju.

Kratkoročni depoziti–depoziti po viđenju svakodnevno se obnavljaju. Jedni podižu novac, dok ga drugi ulažu.

U redovnim situacijama u bankama uvijek postoji dio novca, novčani talog, koji je stalno prisutan. Pošto je tad dio depozita po viđenju stalno prisutan može se upotrijebiti za dugoročne plasmane.

Poslovna banka je zainteresoovana da njeni komitenti budu međusobno poslovno povezani. Tada likvidacija obaveze jednog komitenta prema drugom ne umanjuje depozite po viđenju, jer dolazi samo do prijenosa sredstava sa računa jednog komitenta na račun drugog.

Ukoliko poslovna banka, zbog pretjerane ročne transformacije, postane nelikvidna, tada ona može koristiti kredite drugih banaka, uključujući i kredite za likvidnost centralne banke.

Zlatno bankarsko pravilo može se koristiti i sa aspekta privrednih preduzeća. Prema njemu, privredna preduzeća svoje kratkoročne izvore treba da koriste za ulaganja u krakoročnu imovinu, a dugoročne izvore da koriste za ulaganja u dugoročnu imovinu.

U nekim slučajevima može biti dopušteno odstupanje od zlatnog pravila finansiranja, bez opasnosti za likvidnost preduzeća:

1. ukoliko je priliv sredstava iz tekućih prihoda veći za iznos dobitka koje je preduzeće isposlovalo;

2. u slučaju kada preduzeće može da nabavi nova sredstva u rokovima kraćim nego što je vrijeme vezivanja imovinskih dijelova ili kada može da prolongira kratkoročne izvore.

2.Zlatna bilansna pravila finansiranja predstavljaju aplikaciju i konkretizaciju zlatnog bankarskog pravila finansiranja na privredna preduzeća, s ciljem održavanja njihove likvidnosti.

Svako preduzeće u okviru aktive ima čitav niz segmenata imovine vezane za različite rokove, kao što i u okviru pasive ima čitav niz segmenata izvora finansiranja raspoloživih u različitim rokovima. Za sredstva u aktivi je karakteristično da se neprestano kreću, tj. da prelaze iz jednog oblika u drugi, što znači da se mijenja njihova ročna struktura. Izvori finansiranja u pasivi imaju sličan trend kretanja kao sredstva u aktivi.

Zbog stalnih promjena ročne strukture uloženih sredstava i ročne strukture raspoloživih izvora finansiranja, nije moguće kontrolisati da svaki izvor po roku raspoloživosti i po visini odgovara roku angažovanja i visini sredstava.

Zbog toga, u okviru bilans stanja, sredstva i izvori finansiranja podijeljeni su u dvije grupe:

· grupa dugoročno uloženih sredstava i dugoročnih izvora finansiranja,

· grupa kratkoročno uloženih sredstava i kratkoročnih izvora finansiranja.

Podjela aktive i pasive na ovaj način značila je zamjenu parcijalnog pristupa posmatranja sa totalnim pristupom.

Zlatna bilansna pravila finansiranja obuhvataju samo dugoročno imobilisana sredstva i dugoročne izvore finansiranja. Razmimoilaženja između pojedinih autora po pitanju dugoročno uloženih sredstava uslovila su pojavu dva zlatna bilansna pravila finansiranja:

1. zlatno bilansno pravilo u užem smislu,

2. zlatno bilansno pravilo u širem smislu.

Zlatno bilansno pravilo u užem smislu – prema zlatnom bilansnom pravilu u užem smislu dugotrajna ulaganja u aktivi treba finansirati iz dugoročnih izvora finansiranja. Kod primjene ovog pravila prisutna je dilema da li u dugoročne izvore finansiranja uključiti samo sopstvene izvore, ili i sopstvene i pozajmljene dugoročne izvore.

Strukturu dugoročnih izvora finansiranja čine:

1. sve vrste sopstvenog kapitala,

2. dugoročna rezervisanja i

3. sve vrste dugoročnih obaveza.

Sopstveni kapital obuhvata:

· osnovni kapital,

· emisionu premiju,

· rezervni kapital,

· neraspoređeni neto dobitak ili zadržani neto dobitak.

Dugoročna rezervisanja obuhvataju sve vrste dugoročnih rezervisanja.

U dugoročne obaveze spadaju:

· oročeni ulozi trećih lica,

· obaveze po prodazim obveznicama,

· obaveze po uzetim dugoročnim finansijskim i robnim kreditima.

Zlatno bilansno pravilo u širem smislu - postavlja zahtjev da se dugoročnim izvorima finansira ne samo dugoročno vezana imovina definisana zlatnim bilansnim pravilom u užem smislu, već i stalna (trajna) obrtna imovina.

Različita mišljenja o tome šta obuhvata stalna obrtna imovina mogu se, prema Härle-u, sažeti u pet grupa:

1. to su minimalne ili gvozdene zalihe koje se stalno moraju obnavljati na određenom nivou da se obim proizvodnje i realizacije ne bi prekinuli, odnosno smanjili ili ograničili;

2. to je pogonski kapital koji obuhvata gvozdene zalihe, odobrene komercijalne kredite i dio gotovine i kasi;

3. to su ukupne zalihe,

4. to su gvozdene zalihe i uloženi kapital u druga preduzeća,

5. to su prosječne zalihe.

Ipak, najveći broj autora pod stalnom obrtnom imovinom podrazumjeva tzv. gvozdene (minimalne) zalihe, koje se moraju obnavljati na određenom nivou kako bi se obezbijedio kontinuitet poslovanja preduzeća.

Strukturu ovih zaliha čine:

· zalihe materijala, sopstvenih poluproizvoda i sitnog invetara,

· zalihe nezavršene proizvodnje,

· zalihe gotovih proizvoda.

Prema Schmidt-ovom pravilu "vrijednosne jednakosti u bilansu", sva realna dobra aktive treba da budu finansirana sopstvenim kapitalom, a sva potraživanja i gotovina pozajmljenim izvorima. Primjena Schmidt-ovog pravila "vrijednosne jednakosti u bilansu", pruža mogućnost da se izbjegne uticaj monetarnih promjena na bilans preduzeća. Ukoliko potraživanja i gotovina odgovaraju po svom volumenu pozajmljenim izvorima, tada će inflatorni gubitak biti jednak dobitku koji se postiže olakšavanjem obaveza.

Schmidt-ovo shvatanje uticaja inflacije na bilans može se u potpunosti prihvatiti. Ono što se ne može prihvatiti jeste njegov zahtjev za izjednačavanjem vrijednosti realnih dobara aktive i sopstvenog kapitala jer strukturu aktive i pasive uslovljavaju i drugi rizici, a ne samo rizik inflacije kojeg isključivo respektuje Schmidt-ovo pravilo.

Kritika zlatnih bilansnih pravila finansiranja

U literaturi se nalilazi na kritiku zlatnih bilansnih pravila u smislu da ona imaju neznatnu praktičnu vrijednost za održavanje likvidnosti .Jedan od kritičara je i Härle, koji polazi od toga da likvidnost ne zahtijeva samo mogućnost ispunjenja svih obaveza prema povjeriocima, nego osim toga i uspješan tok proizvodnje.

Slijedi da zlatno bilansno pravilo u užem smislu važi samo ako je obezbijeđena supstitucija. Međutim, ako postoji mogućnost supstitucije, onda nije ni potreban paralitet rokova između dugoročno uloženih sredstava i dugoročno raspoloživih izvora.

Što se tiče zlatnog bilansnog pravila u širem smislu, ono bi obezbijedilo likvidnost samo u slučaju ako bi se ukupna imobilisana sredstva u iznosu koji nikada ne pada ispod datog nivoa finansirala iz sopstvenih izvora, a povremeno angažovana sredstva iz pozajmljenih izvora.

Slijedi zaključak da je za održavanje likvidnosti, umjesto pridržavanja zlanih bilansnih pravila, dovoljno obezbijediti da priliv novca bude jednak odliv, što se može postići:

· stalnom supstitucijom dospjelih obaveza novim zaduženjima ili vlastitim izvorima,

· prolongiranjem dospjelih obaveza.

4.2.2 Ostala pravila finansiranja obuhvataju:

1. pravilo finansiranja 2:1

2. pravilo finansiranja 1:1

3. pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza

1. Pravilo finansiranja 2:1 predstavlja zahtjev da odnos obrtnih sredstava i kratkorčnih obaveza bude 2:1, što znači da na svakih 2 KM obrtni sredstava treba obezbjediti 1 KM kratkoročnih obaveza, odnosno pravilo finansiranja zahtjeva da jedna polovina obrtnih sredstava bude finansirana iz kratkoročnih izvora a druga polovina iz drugoročnih izvora. Pravilo polazi od toga da ako su obrtna sredstva trostruko veća od kratkoročnih obaveza postoji velik stepen vjerovatnoće da će se makar polovina obrtnih sredstava u određenom roku pretvoriti u novac i omogućiti plaćanje dospjelih obaveza. Upravo zbog toga što zanemaruje strukturu obrtnih sredstava i ročnost kratkoročnih obaveza ovo pravilo finansiranja ne pokazuje svoju punu opravdanost.

2. Pravilo finansiranja 1:1 predstavlja zahtjev da zbir gotovine, hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja bude jednak zbiru kratkoročnih obaveza. Pravilo finansiranja 1:1 eksplicitno traži pokrivenost ukupnih zaliha sa dugoročnim izvorima finansiranja što znači da je rigoroznije od zlatnog bilansnog pravila finansiranja u širem smislu koji zahtjeva finansiranje samo minimalnih zaliha iz dugoročnih izvora. Pravilo finansiranja 1:1 ima opravdanost u preduzećima koja se ne susreću sa problemom sezonskih zaliha. Međutim kako ukupne zalihe sadrže i minimalne sezonske zalihe za ova preduzeća kod kojih se javljaju sezonske zalihe ono je neprihvatljivo budući da se iste mogu finansirati iz kratkoročnih izvora finansiranja bez opasnosti po likvidnost. Preduzeća samo obezbjeđuju olakšavajuće uslove za održavanje likvidnosti iz razloga paraliteta između agregata kratkoročno vezanih sredstava i gotovoine, s jedne strane, i agregata kratkoročnih obaveza s druge strane.

3. Pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza- ovim se pravilom pokušava normirati minimalan odnos između gotovine i kratkoročnih obaveza a u cilju obezbjeđenja likvidnosti preduzeća. U finansijskoj literatu su zabilježena dva prijedloga odnosno normativna stave:

· 20% novca u odnosu na kratkoročne obaveze

· 12% novca u odnosu na kratkoročne obaveze

Oba navedena prijedloga nisu u praksi naišla na širu primjenu. Ako preduzeće svakodnevno drži 20% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će moći u prosjeku isplaćivati te obaveze za 5 dana. Ako preduzeće drži 12% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će te obaveze moći isplaćivati u prosjeku za 8,3 dana. Budući da preduzeću u pravilu ne dospijevaju tako brzo kratkoročne obaveze jer se isplate obaveza prema dobavljačima obično obavljaju u prosjeku 15 i više dana, a isplata obaveza po kratkoročnim kreditima još kasnije. To bi preduzeću u oba slučaja bilo pretjerano likvidno,što bi imalo negaitvne refleksije na njegovu rentabilnost.

Finansijski menadžment SKRIPTA (prvi dio)