Finansijski menadžment SKRIPTA (treći dio)



X MENADŽMENT POTRAŽIVANJA

Osnovni zadaci menadžmenta potraživanja od kupaca svode se na vođenje racionalne:
·         kreditne politike
·         politike kreditnih uslova
·         politike naplate stalnih potraživanja,

Kreditna politika-treba da odredi pod kojim se uslovima može kredit odobriti nekom kupcu kao iznos kredita koji mu se može dati. Ona u sebi sadrže dvije ključne dimenzije:
·         kreditne standarde
·         analizu kreditne sposobnosti.
Utvrđivanje kreditnog standarda
Kreditni standard predstavlja minimalni kvalitet kreditne sposobnoosti kupca koji preduzeće može prihvatiti. Kreditni standardi mogu biti oštriji i blaži. Prilikom izmjene kreditnih standarda valja u obzir uzeti nekoliko ključnih varijabli od kojih zavisi efikasnost menadžmenta potraživanja, to su: administrativni troškovi kreditiranja, troškovi držanja potraživanja od kupaca, očekivani gubici zbog nenaplativih potraživanja i obim prodaje.
Ukoliko preduzeće ublaži odnosno relaksira kreditne standarde realno je očekivati povećanje broja kupaca i potraživanja od kupaca, a samim tim i povećanje administrativnih troškova vezanih za taj povećani iznos potraživanja od kupaca. Strožija kreditni standardi obično izazivaju smanjenje potraživanja od kupaca i administrativnih troškova vezanih za potraživanje od kupaca.
Drugu varijablu predstavljaju troškovi držanja potraživanja od kupaca odnosno troškovi finansiranja ulaganja u potraživanja od kupaca. To su ostvari oportunitetni troškovi koji odgovaraju izgubljenom prinosi koji bi se mogao ostvariti da je preduzeće uložilo svoj kapital u najbolju odbačenu alternativu umjesto u potraživanja od kupaca.
Promjena kreditnog standarda utiče također i na gubitke zbog otpisa nenaplativih potraživanja od kupaca. Logično je očekivati da će slabljenje kreditinih standarda tj.,kreditiranje kupaca sa slabijim kreditnim bonitetom izazvati povećanje gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja.
Potrebno je imati u vidu i samostalno dejstvo kreditinih standarda na obim prodaje. Blaži kreditni standard treba da bude kompenzirani povećanjem obima prodaje dok oštriji kreditni standardi izazivaju smanjenje obima prodaje.
Da bi smo ocjenili kvalitet kreditnog standarda neophodno je uspostaviti vrijednost dvije osnovne veličine:
1.       dobitka, koji nastaje usljed povećanja obima prodaje
2.       troškova, koji nastaju usljed držanja dodatnih potraživanja.
Analiza kreditne sposobnosti
Kod procjene kreditne sposobnosti kupca tradicionalno se razmatra pet faktora (5K):
1.       karakter-podrazumijeva sposobnost odnosno volju kupca da podmiri svoja dugovanja. To je najčešće najvažniji kreditni aspekt kreditne analize. Najbolji pokazatelj karaktera je prijašnje kreditno iskustvo tražioca kredita.
2.       Kapacitet-podrazumijeva sposobnost kupca da izvrši svoje obaveze. Preduzeće prilikom odobravanja kredita obično mjeri kapacitet kupca na osnovu racia likvidnosti i cash flow-a iz poslovanja.
3.       Kapital- se odnosi na vlastiti kapital kupca. Preduzeća koja odobravaju kredite vrlo često razmatraju pokazatelje zaduženosti. Ako je vlasnik osigurao veliki dio ukupnih izvora bit će zainteresovan da održi preduzeće a ne da ga pusti da ode u stečaj.
4.       Kolateral (pokriće)-se odnosi na kupčevu imovinu koja je na raspologanju za osiguranje kredita. Što je veća vrijednost kolaterala to je veći kreditni rizik.
5.       Konjunkturna faza-se odnosi na uticaje ekonomskih kretanja koja bi mogla da utiču na kupčevu sposobnost izmirenja obaveza. Preduzeće koje je jedva sposobno da podmiri svoja dugovanja u periodu normalne ili jake ekonomije može doći u mogućnost izmirenja svojih obaveza u recesivnim i kriznim periodima.

jedan od najpoželjnijih izvora podataka za kreditnu analizu su finansijski izvještaji podnosioca kreditnog zahtjeva, naročtio ukoliko su revidirani. Pouzdane informacije o podnosiocu kreditnog zahtjeva mogu se dobiti i od njegove banke kao i od drugih dobavljača sa kojima podnosilac kreditnog zahtjeva održava poslovne odnose. Za kreditnog menadžera od izuzetnog značaja su informacije o tome da li podnosilac kreditnog zahtjeva na vrijeme ispunjava obavezu prema drugim dobavljačima ili ih izvršava sa odgodom. Nakon prikupljenih podataka o podnosiocu kreditnog zahtjeva kreditnii analitičar pristupa analizi kreditnog zahtjeva. Preduzeća ponekad koriste kreditnog bodovanje kako bi dodjelila brojčanu ocjenu kupcu baziranu na raspoloživim informacijama. Preduzeće tada svoju odluku o tome da li će odobriti kredit ili ne bazira na toj brojčanoj kreditnoj ocjeni. Preduzeća obično kreiraju vlastite sisteme za kreditno bodovanje kako bi brzo donjela odluku o prihvatanju/odbijanju kupca jer znaju da trošak urzokovan lošim kreditnim bodovanjem može biti veoma značajan.
Utvrđivanje maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom podnosiocu kreditnog zahtjeva od posebnog je značaja jer ukazuje na maksimalno izlaganje riziku koje je preduzeće spremno da zbog njega podnese. Prilikom određivanja maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom kupcu korisno je primjeniti tzv.pravilo zdrave pameti-odaberite manje između:
10% od neto vrijednosti podnosioca kredinog zahtjeva ili
20% od neto obrtnog kapitala podnosioca kreditnog zahtjeva.

POLITIKA KREDITNIH USLOVA
Politika kreditnih uslova podrazumijeva uslove plaćanja koje preduzeće traži od svojih kupaca na kredit. Kreditni uslovi definišu tri bitna elementa kreiranja i plaćanja. Ti elementi su:
1.       Kasa-skonto; predstavlja procentualno sniženje prodajne cijene koje je vezano za uslov da kupac plati kupovinu u diskontnom periodu. Kasa-skonto predstavlja stimulans kupca da svoje potraživanje plati prije vremena dospjeća. 
2.       diskontni period; predstavlja broj dana koji se nudi kupcu od početka kreditnog perioda pa do ostvarenja novčanog popusta.
3.       kreditni period; predstavlja broj dana od prvog pa do posljednjeg dana u kojem kupac ima obavezu da izmiri cio iznos duga dobavljaču.

Za produženje diskontnog perioda može se očekivati povećanje obima prodaje i smanjenje gubitka zbog nenaplativih potraživanja. Isto tako, opravdano je očekivati da će produženjem diskontnog perioda neki kupci koji ranije nisu koristili kasa-skonto sada početi da ga koriste. Kupci koji su do sada koristili kasa skonto dobijaju dodatnu beneficiju budući da će moći da izvrše plaćanje u dužem periodu a da ne izgube popust. Posljedica toga je produženje prosječnog perioda naplate ukupnih potraživanja.
Logično je predpostaviti da će produženje kreditnog perioda potaći potražnju koja bi potom trebala povećati obim prodaje i dobitak od prodaje. S druge strane, produženje kreditnog perioda obično ima za posljedicu i produženje prosječnog perioda naplate potraživanja kao i povećanje gubitka zbog nenaplativih potraživanja što se negativno odražava na dobitak preduzeća.

POLITIKA NAPLATE POTRAŽIVANJA
Politika naplate potraživanja obuhvata:
1.       analizu potraživanja
2.       odluku o postpucima naplate nenaplaćenih potraživanja.
1. Analiza potraživanja omugućuje kontinuiranu procjenu kreditne sposobnosti kupca. Preduzeće   vrši analizu svojih potraživanja od kupaca obično pomoću perioda naplate potraživanja. Neočekivani porasti perioda naplate potraživanja su obično razlog za brigu. Duže vrijeme naplate potraživanja od kupaca u odnosu na ponuđeni kreditni period nameće potrebu analize starenja potraživanja. U tu svrhu se obično koristi tabela starosti potraživanja. Ona klasifikuje potraživanja od kupaca prema broju dana nenaplaćenih potraživanja i obezbjeđuje korisne informacije o kvalitetu potraživanja preduzeća. Kod analize potraživanja može se provoditi i analiza prosječne starosti potraživanja od kupaca. Jedan od načina za izračunavanje prosječne starosti potraživanja od kupaca je da se izračunava ponerisani prosjek za svako nenaplaćeno potraživanje. Ponder za svako potraživanje se dobije tako što se podjeli iznos datog potraživanja sa ukupnim iznosom svih nenaplaćenih potraživanja. Analiza potraživanja može se vršiti pomoću racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Formula za izračunavanje ovog racia glasi:
Racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja= Tr. nenaplativih potraživanja/prodaja na kredit

Odluka o postupcima naplate nenaplaćenih potraživanja

Preduzećima stoji na raspolaganju više postupaka kod naplate potraživanja, a najčešće se koriste:
  1. pismene opomene,
  2. telefonski pozivi,
  3. lične posjete kupcu,
  4. angažovanje specijalnih agencija za naplatu kredita i
  5. preduzimanje pravnih radnji.

Kada preduzeće identifikuje neizmirene račune, može preduzeti sljedeće korake:
  • Preduzeće šalje pismo vlasniku neizmirenog računa. Preduzeće može poslati ljubazan «prijateljski podsjetnik» onim kupcima koji samo nekoliko dana kasne sa uplatom.
  • Preduzeće poziva neurednog kupca na razgovor o naplati. Telefonski poziv će uslijediti onda kada je preduzeće već nekoliko puta poslalo pismo.
  • Preduzeće šalje svog predstavnika na sastanak sa neurednim kupcem.
  • Preduzeće angažuje agenciju za naplatu kredita.
  • Preduzeće poduzima pravne mjere protiv neurednog kupca.

Jednu od osnovnih varijabli naplate potraživanja predstavljaju troškovi za naplatu potraživanja. Sa povećanjem iznosa troškova za naplatu potraživanja, smanjuje se udio gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i skraćuje prosječno vrijeme naplate potraživanja.

Povećanjem troškova naplate potraživanja dolazi do smanjenja iznosa gubitaka zbog nenaplativosti potraživanja. Taj odnos, nije linearan. Inicijalni izdaci za naplatu vjerovatno će malo redukovati gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Dodatni izdaci do određene tačke imaju signifikantne efekte, nakon toga počinju imati manje efekte u daljem redukovanju tih gubitaka. Poslije tačke zasićenja svi dodatni izdaci za naplatu zakašnjelih potraživanja gube svoju efikasnost. Razlog tome je što dodatni izdaci za naplatu potraživanja beznačajno utiču na smanjenje gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i ne mogu da obezbijede svoje sopstveno pokriće. Ako bi se povukla paralelna linija sa linijom troškova naplate potraživanja, tada bi se taj prostor odnosio na gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Ovi gubici su prouzrokovani dejstvom kreditne politike.

Optimalna kreditna politikapodrazumijeva balans između prirasta novčanih tokova dobijenih kroz dodatne prodaje na kredit, koje preduzeće nije moglo realizovati na drugi način, i prirasta troškova nastalih povećanjem potraživanja od kupaca.

Troškovi odobravanja kredita su:
  1. trošak od eventualno nenaplaćenih nekih potraživanja,
  2. trošak kratkoročnog finansiranja budući preduzeće mora da  finansira potraživanja za koja je odobarila kredit,
  3.  trošak upravljanja kreditom i naplate kredita, kako se povećava broj odobrenih kredita tako i ovi troškovi rastu,
  4. oportunitetni trošak od izgubljeni prodaja u sličaju neproširenja kredita. Ovi troškovi opadaju kako raste broj odobrenih kredita.

Rezultirajući balans osigurava optimalan iznos kredita koje preduzeće treba da odobri svojim kupcima.


Neke praktične napomene u vezi s menadžmentom potraživanja
  • Uspostavljanje kreditne politike
Preduzeće bi trebalo da uspostavi kreditnu politiku, a ne da prihvati činjenicu da je kredit neophodan.
  • Ocjenjivanje kreditne sposobnosti kupaca
Preduzeće bi trebalo uspostaviti politiku istraživanja kreditne sposobnosti i ne bi trebalo da bude spremno da odobrava kredit prije nego što se uvjeri da je rizik odobravanja kredita prihvatljiv. Granice kreditiranja bi trebale biti uspostavljene i te granice će obično variratu od kupca do kupca zavisno od tumačenja kreditne sposobnosti procijenjene sa stanovišta dobavljača. Dobavljač bi trebao uspostaviti sistem « osluškivanja signala» tako da za svakog korisnika kredita može pratiti signale njegove potencijalne nelikvidnosti, što će mu omogućiti da reaguje brzo.
  • Uspostavljanje efektivne evidencije o kupcima
Sistem bi trebao biti uspostavljen tako da osigura:
    1. da se nikakva dobra ne distribuiraju osim ako je potvrđeno da se tom isporukom neće prekoračiti kreditni limit kupca,
    2. da se faktura za dobra data na kredit ispostavlja što je brže moguće poslije isporuke istih, što podstiče kupce da iniciraju plaćanje prije nego kasnije,
    3. da se postojeći dužnici sistematično kontrolišu, a oni koji kasne da se podsjete trebaju platiti svoj dug.
  • Uspostavljanje politike za loša potraživanja
Preduzeće treba odlučiti koju će politiku otpisivanja loših potraživanja koristiti. Važno je da se otpisivanje loših potraživanja pojavljuju kada prođu svi korisnici predviđeni politikom. Takođe je važno da otpisivanje loših potraživanja može odobriti samo zaposlenik koji je visoko rangiran na hijerarhijskoj ljestvici.
  • Razmatranje odobravanja popusta za promptna plaćanja
Trebaju biti procijenjeni troškovi i prednosti davanja popusta. Ako preduzeće  uspostavi određenu politiku davanja popusta, treba voditi računa da se kupcu može uskratiti popust samo ako je platio izvan predviđenog perioda.
  • Razmatranje faktoringa potraživanja
Postoji mogućnost da preduzeće uđe u posao sa faktorom. Tada faktor naplaćuje potraživanja u ime dobavljača. Ugovori o cijenama mogu biti različiti, ali, sasvim tipično, isplate od strane faktora se vrše odmah po prodaji robe, koji kasnije naplaćuje dugovanja nastala po tom osnovu dužnia i upravlja svim računovodstvenim i administrativnim pitanjima vezanim za taj posao.
  • Upravljanjem rizikom deviznog kursa 
Kada preduzeće ima i prodaju u stranoj valuti postoji mogućnost da se pojave negativna kretanja kursa u periodu od prodaje robe na kredit do izmirenja obaveza, što će smanjiti vrijednost potraživanja. Jedan od načina da se ovo izbjegne je da se koriste derivati na stranom tržištu valuta.
  • Racio brojevi
Oni mogu biti korisni u menadžmentu potraživanja. Vjerovatno najviše upotrebljivani racio je prosječno vrijeme naplate potraživanja ( prosječna potraživanja od kupaca x 360 / godišnja prodaja na kredit), koji indicira prosječno vrijeme koje prođe od prodaje do naplate potraživanja. Ovaj racio broj daje opšti utisak o tome šta se stvarno dešava sa potraživanjima i on se može porediti sa opštom politikom koju preduzeće vodi prema kupcima, obezbjeđujući tako jedan od mehanizama kontrole.

XI MENADŽMENT ZALIHA

Zalihe predstavljaju obično znatan dio poslovnih sredstava preduzeća i zato zahtjevaju velika novčana ulaganja. Zalihe koje se drže na skladištu su zamrznuta imovina. Efikasan menadžment zaliha podrazumijeva analizu troškova i koristi od posjedovanja zaliha. U proizvodnom preduzeću zalihe mogu biti u obliku: sirovina i materijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda. Trgovinska preduzeća na veliko, trgovina na malo imaju zalihe trgovačke robe.
Sirovine i materijal podrazumijevaju različite sirovine i različite vrste materijala. Ukupna potrebna količina ove vrste zaliha je pod uticajem više faktora među kojima se posebno ističu:
·         Vrijeme potrebno da se izvrši porudžba-se odnosi na broj dana koji protekne od momenta upućivanja porudžbe dobavljaču do momenta prijema sirovina i materijala u magacin.
·         Učestalost upotrebe sirovina i materijala-utiče na nivo njihovih zaliha.
·         Cijena sirovina i materijala-je također značajan faktor od koga zavisi efikasno upravljanje zalihama.
·         Fizičke i komercijalne karakteristike sirovina i materijala-nivo ulaganja u zalihe sirovina i materijala uslovljen je i njihovim karakteristikama. Zalihe sirovina i materijala koje su izložene većem riziku od loma, kvara, škarta, moralnog zastrajevanja i sl.
Nedovršena proizvodnja podrazumijeva sve one zalihe koje se nalaze u proizvodnom procesu. Nivo nedovršene proizvodnje povezan je sa dužinom trajanja proizvodnom procesa koji podrazumijeva vremenski period od stavljanja sirovina i materijala u proizvodnju do završetka gotovih proizvoda. Izvjesne odluke menadžmenta mogu uticati na proizvodno vrijeme i ulaganja u nedovršenu proizvodnju. Jedna od takvih odluka je i odluka o proizvodnji pojedinačnih djelova i sklopova finalnog proizvoda u manjim ili većim serijama. Dok odluka o proizvodnji u manjim serijama dovodi do izvjesnog povećanja troškova proizvodnje i snižavanja zaliha nedovršene proizvodnje dotle odluka o proizvodnji u većim serijama ima sasvim suprotan učinak.
Zalihe gotovih proizvoda su one zalihe čiji je proces proizvodnje u potpunosti završen ali koje još nisu prodate. Male zalihe gotovih proizvoda obično posjeduju preduzeća koja proizvode isključivo po narudžbi budući da su ti proizvodi praktično prodati prije nego što su i proizvedeni. U dugom roku kretanje nivoa zaliha gotovih proizvoda proporcionalno je obimu prodaje. Ukoliko stvarni obim prodaje padne ispod očekivanog nužno je smanjiti obim proizvodnje kako ne bi došlo do gomilanja zaliha gotovih proizvoda a time i vezivanja značajnih finansijskih sredstava u tim zalihama. Inače držanje većih zaliha gotovih proizvoda može da bude potaknuto težnjom za većom ekonomičnošću.

Upravljanje zalihama predstavlja multifunkcionalan problem jer se odlukama finansijske, prodajne, proizvodne i nabavne funkcije može upravljati sa pojedinačnim i ukupnim zalihama.
Finansijski menadžeri znaju da svaka odluka o zalihama ima uticaj na finansijske probleme preduzeća. Zbog toga oni imaju obavezu da stalno preispituju neophodnost vezivanja gotovine u svim oblicima zaliha.
Menadžeri nabavne fukncije isključivo su zainteresovani za zalihe sirovina i materijala. Njihova je odgovornost u prvom redu da sirovine i materijal koji je potreban proizvodnji obezbjede u dovoljnim količinama i u pravo vrijeme. Menadžeri nabavne funkcije mogu biti stimulisani da kupuju sirovine i materijal u većim količinama nego što je to potrebno proizvodnji iz viših razloga:
Mogućnost korištenja količinskog popusta pri nabavci
Očekivanje porasta cijena
Očekivanje nestašice pojedinih sirovina i materijala na tržištu nabavke.

Menadžeri proizvodnje zainteresovani su prvenstveno za zalihe sirovina i materijala i proizvodnje u toku. Kvalitet odluka menadžera proizvodnje zavisi u prvom redu od kvaliteta snabdijevanja prodajne funkcije zalihama gotovih proizvoda i od visine ukupnih prosječnih troškova po jedinici proizvoda. Dok menadžer proizvodnje teži obilnijim zalihama sirovina i materijala, boljeg kvaliteta i potrebih asortimana dotle finansijski menadžer gleda na te zalihe kao na uloženi novac koji također ima svoju cijenu.
Menadžeri prodaje zainteresovani su za što veći nivo svih vrsta zaliha gotovih proizvoda. Tobi im omogućilo da na vrijeme zadovolje sve pristigle porudžbine od strane kupaca. Pošto se efikasnost prodajne funkcije ocjenjuje na bazi ostvarenog obima i prihoda od prodaje to je logična trežnja prodajne funkcije da ne dođe do smanjenja prodaje usljed nedostatka zaliha.

Klasifikacija troškova zaliha
Obično se troškovi zaliha klasifikuju na:
·         Troškovi nabavljanja zaliha
·         Troškovi držanja zaliha
·         Troškovi nedostatka zaliha
Troškovi nabavljanja zaliha –su troškovi koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi obuhvataju: troškove ispostavljanja porudžbina uključujući i troškove pripreme proizvodnje, troškove prijema, istovara, kontrole i smještaja zaliha, i propuštene količinske popuste. Troškovi nabavljanja zaliha zavise od   broja izvršenih porudžbina zaliha. To znači da su oni fiksni i da ne zavise od veličine porudžbine.
Troškovi držanja zaliha- su troškovi koji su prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni uključuju: troškove vezivanja kapitala, troškove uskladištenja, troškove osiguranja i troškove amortizacije i zastarjevanja. Stvaranje i držanje zaliha predstavlja istovremeno vezivanje određenog iznosa finansijskih sredstava odnosno kapitala za taj oblik poslovnih ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim iznosom bezkamatnih kredita koje garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju kupovine zaliha.
Troškovi nedostatka zaliha-nastaju usljed nedostatka zaliha,sirovina i materijala koje su neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda za koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju: propuštene prihode od prodaje, gubitak reputacije goodwill-a od strane kupaca, i gubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje. Troškovi nedostatka zaliha sirovina i materijala izazivaju povećanja ukupnih i prosječnih troškova zbog smanjenog obima ili prekida proizvodnje. U slučaju nedostatka zaliha gotovih proizvoda kupac može da :odustane od porudžbine, prihvati supstitut umjesto porudžbenog proizvoda,i pristane da čeka na traženi proizvod. Troškove nedostatka zaliha je veoma teško kvantitativno izraziti u realnom životu. Međutim i samo saznanje da postoje ovi troškovi stimulira menadžment da preduzima određene mjere u težnji da oni budu što niži. Jedna od mjera koja je usmjerena u tom pravcu je formiranje rezervnih zaliha koji predstavljaju zalihe iznad tekućih potreba proizvodnje i prodaje.

Menadžeri obično koriste sljedeće tehnike za kontrolu troškova zaliha:
1.       ABC metoda
2.       Model ekonomične veličine porudžbine (EOQ)
3.       Just in time (JIT) metoda.
1.ABC metoda
Pored klasifikacije zaliha na sirovine i materijal, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode postoji i njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja predstavljaju.
Klasificirane su  na:
·         Grupa A sadrži  20% artikala na zalihi i 80% od ukupne vrijednosti zaliha
·         Grupa B sadrži 30$ artikala na zalihi ali samo 15% od ukupne vrijednosti zaliha
·         Grupa C sadrži 50% artikala na zalihi ali samo 5% od ukupne vrijednosti zaliha.
Ovako razvrstavanje zaliha pokazuje da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi koji zahtjevaju najveća novčana ulaganja čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha. Shodno tome artikli iz grupe A podrazumijevaju najveći stepen kontrole, dok artikli iz grupe B i C mogu imati mnogo manje, rigorozne i ne tao česte provjere.
Ovaj je sistem poznat pod nazivom ABC metoda kontrole zaliha. Za ABC metodu kontrole zaliha može se reći da predstavlja prvi korak u izgradnji solidarnog sistema kontrole zaliha.
2.Model ekonomične veličine porudžbine – EOQ model
Finansijski menadžer mora razumjeti logiku modela ekonomične veličine porudžbine, koji je jedan od najkorišćenijih matematičkih modela u poslovnom svijetu i koji ima više primjena i izvan zaliha.
Model ekonomične veličine porudžbine je model na bazi koga određujemo optimalnu veličinu porudžbine za određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procijenjena upotreba, trošak nabavljanja i trošak držanja.
Osnovni model polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki:
  1. prodaja zaliha se može perfektno ocijeniti,
  2. upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, nakon potpunog iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2,
  3. troškovi nabavljanja su konstantni,
  4. troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena,
  5. porudžbine se realizuju bez odlaganja.
Ukupni trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se ukupni trošak držanja zaliha dobije množenjem prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne jedinice zaliha.

Ukupni trošak zaliha jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i ukupnog troška držanja zaliha.
Formula za ukupne troškove zaliha može se napistai u sljedećem obliku:

gdje je:
Tu - ukupni trošak zaliha,
S -  godišnja prodaja u jedinicama,
Q - veličina porudžbine u jedinicama,
S/Q - broj godišnjih porudžbina,
F -  fiksni trošak po porudžbini i
C - godišnji trošak držanja zaliha po jedinici.

Optimalna veličina porudžbine je ona veličina porudžbine koja obezbjeđuje najniži ukupan trošak zaliha. Optimalnu porudžbinu veličine dobit ćemo derivacijom u ukupnim troškovima, izjednačavanjem derivacije s nulom i rješenjem po Q.
Formula za određivanje optimalne veličine porudžbine glasi:


Troškovi držanja zaliha se mijenjaju proporcionalno sa veličinom porudžbine, dok se troškovi nabavljanja mijenjaju obrnuto proporcionalno sa veličinom porudžbine. Što su veće porudžbine, to je veći ukupan iznos zaliha, što implicira veće troškove držanja zaliha. Velike porudžbine znače manje broj porudžbina, usljed čega su i relativno niži troškovi nabavljanja zaliha. Možemo reći da je optimalna veličina porudžbine u tački u kojoj su izbalansirane dvije vrste troškova.
Osnovni EOQ model ima određene slabosti, od kojih su najizraženije sljedeće:
  • godišnja potražanja za zalihama se ne može perfektno procijeniti,
  • potražnja za zalihama se ne mora odvijati ravnomjerno brzinom tokom čitave godine, odnosno može fluktuirati tokom godine na sezonskoj osnovi,
  • uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine,
  • troškovi nedostatke zaliha se ignorišu u modelu.

Osnovni EOQ model zahtijeva dopune koje uvažavaju realnu situaciju u preduzeću. Sada možemo dopuniti analizu, te vidjeti šta se događa:
  • ako se zalihe mogu promptno isporučiti i
  • ako je prodaja zaliha neizvjesna, tj. ukoliko se ona ne može perfektno procijeniti.

Uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, tako da nije prihvatljivo dopustiti da zalihe padnu na nulu prije nego što se ispostavi nova narudžba, jer bi tada došlo do prekida prodaje. Tačku ispostavljanja porudžbine treba pomaknuti naprijed za onoliko dana koliko traje procesiranje porudžbine.





Tačka porudžbine se može iskazati kao:
Tačka porudžbine =  Vrijeme procesiranja porudžbine x Dnevno korišćenje zaliha

EOQ model zahtijeva dopunu, odnosno proširenje. Osnovna dopuna EOQ modela se sastoji u formiranju rezervnih zaliha, čime se troškovi nedostatka zaliha uključuju u menadžment zaliha. Rezervne zalihe se koriste kao zaštita za slučaj da dođe do povećanja prodaje ili kašnjenja porudžbina. Nivo rezervnih zaliha se povećava sa rastom vjerovatnoće nedostatka zaliha, a smanjuje sa povećanjem troškova držanja zaliha. Kod donošenja odluke o formiranju rezervnih zaliha treba izbalansirati dodatne troškove držanja srazmjerno većih zaliha sa uštedama u troškovima nedostatka zaliha.

Formula za izračunavanje prosječnih zaliha glasi:

gdje je
Q' - prosječan nivo zaliha u slučaju korišćenja rezervnih zaliha,
Q  - veličina porudžbine i
Qr  - veličina rezervne zalihe.

Nova porudžbina veličine optimalne porudžbine (Q*) poručit će se kada zalihe padnu na nivo Qn, koje se sastoje od rezervne zalihe Qr uvećane za količinu zaliha potrebnu za vrijeme procesiranja porudžbine.
Formula za izračunavanje količine pri kojoj treba proučavati zalihe kod postojanja rezervnih zaliha i dužeg vremena procesiranja porudžbina glasi:
Qn = Qr + Qpp

NEKE PRAKTIČNE NAPOMENE U VEZI S MENADŽMENTOM ZALIHA
Optimalna količina porudžbine
Ona bi trebala biti uspostavljena za svaku zalihu, upotrebom osnovnog modela ili neke više sofisticirane verzije. Ova kvantifikacija bi trebalo da se periodično preispituje, a između tih preispitivanja utvrđeni iznos bi se trebao koristiti kao veličina porudžbine koju bi trebalo poručivati, osim u nekim neobičnim okolnostima.
Nivo zaliha pri kojem moramo izvršiti ponovnu porudžbinu 
Ovaj nivo zaliha ponajviše zavisi od vremena procesiranja porudžbine i stope upotrebe zaliha. Porudžbina bi trebala doći u perduzeće kada nivo zaliha dostignenivo rezervnih zaliha.
Pouzdana evidencija zaliha 
Osim kada perduzeće zna šta drži u obliku zaliha, menadžment zaliha je veoma nepouzdan. Veoma je moguće da se u praksi dobije dovoljno informacija o zalihama fizičkim posmatranjem.
Racio brojevi
Oni mogu biti koriščeni u menadžmentu zaliha, naročito koeficijent obrta zaliha i broja dana vezivanja zaliha. Pomoću ovih pokazatelja možemo provjeriti da li se u preduzeću slijedi uspostavljena politika zaliha.
Sigurnost i ovlašćenja
Rutinski sistem bi trebalo uspostaviti tako da se zalihe mogu peoučavati i upotrebljavati samo pod nadzorom nekog višeg zaposlenika. Ovo uključuje da se odredi ko ima ovlašćenja da odobri porudžbinu i da osigura da se zalihe drže u nekom ograđenom prostoru. U suprotnom,  prijem i izdavanje zaliha učinit će se uglavnom preprekom za aktivnost perduzeća. Jer, sistem u kome bilo ko može poručiti zalihe i gdje se iste mogu koristiti bez nadzora je blizu haotičnog stanja.

3.Just in time metoda
Prva kompanija koja je počela koristiti JIT je Toyota japanski proizvođač automobila. JIT metoda upravljanja zalihama znači da se zalihe materijala dobavljaju i ubacuju u proizvodnju upravo u vrijeme kada su potrebna ili tačno-na-vrijeme. Druga primjena JIT metode se odnosi na završetak procesa proizvodnje upravo na vrijeme kako bi se gotovi proizvodi isporučili kupcima tako bi zalihe svih vrsta bile svedene na goli minimum. Ovo pak zahtjeva: visok kvalitet zaliha, blizinu dobavljača radi omogućavanja dostave na dnevnoj bazi ili po određenim satima i efikasan sistem bavljenja zalihama.
Jedan od očiglednih rezultata primjene JIT metode je smanjenje iznosa novca vezanog u zalihama materijala i gotovih proizvoda. Koliko će preduzeće biti blizu idelau JIT-a ovisi o vrsti proizvodnog procesa i prirodi dobavljačkih industrija no to je vrijedan cilj većine preduzeća.

MJERILA EFIKASNOSTI MENADŽMENTA ZALIHA
Koeficijent obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku obračunskog perioda  a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha materijala i gotovih proizvoda na skladištu, a kod zaliha nedovršene proizvodnje broj dana u stvari iskazuje prosječan broj dana trajanja proizvodnje gotovog proizvoda.
Ovako utvrđeni koeficijenti obrta su podložni uticaju računovodstvenih metoda bilansiranja uspjeha. Nezavisno od metoda procjenjivanja zaliha, umjeren agregatni koeficijent obrta zaliha može da rezultira iz činjenice da se jedan dio zaliha obrće zadovoljavajuće brzo, dok drugi nedozvoljeno sporo. U skladu sa tradicionalnom interpretacijom koeficijenta obrta, veći koeficijent obrta, odnosno manje ukupne zalihe prema cijeni koštanja  realizovanih proizvoda, označava efikasniji menadžment zaliha. Sa ovakvim menadžmentom zaliha preduzeće bi moglo lako da ostane bez dovoljno zaliha, a time i sposobnosti da zadovoljava prispjele porudžbine od strane kupaca. Visok koeficijent obrata poželjan je samo pod uslovom da je kompatibilan sa efikasnim poslovanjem, odnosno efikasnim izvršenjem proizvodnje i prodaje.
Indeks efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i manjka u raspoloživim zalihama u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim zalihama podrazumijevamo one koje se nalaze na bazi nekog planiranog koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se stvarno raspoložive zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks efikasnosti upravljanja zalihama.

XII OCJENA ISPLATIVNOSTI KAPITALNIH ULAGANJA

Donošenje dugoročnih investicionih odluka pripada grupi najvažnijih odluka koje menadžment bilo kojeg preduzeća mora donijeti. Očigledno je da se radi o odlukama čije se posljedice manifestuju u jednom dužem vremenskom periodu. Posljedice izbora, dobre ili loše, utiču na perspektivu preduzeća, na njegov dugoročni opstanak, rast i razvoj.

Kada evaluiraju potencijalne kapitalne investicije, koorporativni menadžeri bi trebali da razmotre četiri ključna pitanja:
  • Da li su projekti nezavisni ili međusobno isključivi?
  • Da li su projekti iste veličine, obrazaca tokova novca i vremena trajanja?
  • Da li su projekti predmet racionisanja kapitala?
  • Da li projekti imaju isti rizik?




Kada obavljaju analizu projekta, donosioci odluka moraju razumjeti načinjene pretpostavke, korištene tehnike i stvarna značenja rezultata. Preduzeće bi trebalo primarno da preduzme kapitalne investicije ako se kreira vrijednost za vlasnike. Najbolja tehnika za postizanje ovog cilja je kriterijum neto sadašnje vrijednosti. U praksi, donosioci odluka često koriste druge metode.
Da bi se donijela dobra odluka, model bi trebao, kao minimum, uzeti u obzir:
  1. sve relevantne tokove novca,
  2. vremensku vrijednost novca,
  3. rizik kao refleksiju zahtijevane stope povrata.
Načinit ćemo slijedeće pretpostavke:
  1. donosioci finansijskih odluka su racionalni u ekonomskom smislu, što znači da oni očekuju da će realizovati maksimalni povrat uz prihvaćeni nivo rizika,
  2. svi projekti imaju isti nivo rizika kao i cijelo preduzeće,
  3. troškovi kapitala preduzeća su konstantni cijelo vrijeme pri iznosu investiranih fondova u kapitalne projekte,
  4. ne postoje ograničeni resursi.

KLASIFIKACIJA I ANALIZA PROJEKATA
Prije nego što menadžeri primjene pravila odlučivanja, morali bi znati razliku između nezavisnih i međusobno isključivih projekata.
Nezavisni projekti su oni kod kojih prihvatanja ili odbacivanje jednog projekta ne utiče na odabir ostalih projekata. Analizama možemo procijeniti efekte nezavisnih projekata na vrijednost preduzeća, bez uzimanja u obzir efekata koji se odnose na druge investicione mogućnosti.
Međusobno isključivi projekti su oni kod kojih prihvatanje jednog projekta spriječava realizaciju ostalih projekata.
Menadžeri koriste različite tehnike u evaluaciji i selekciji kapitalnih investicija, kao što su:
  1. neto sadašnja vrijednost – NPV,
  2. indeks probitabilnosti – PI,
  3. interna stopa povrata – IRR,
  4. modifikovana interna stopa povrata – MIRR,
  5. period povrata – PP,
  6. diskontovani period povrata – DPP.

NETO SADAŠNJA VRIJEDNOST (NPV)
.. je suma sadašnjih vrijednosti očekivanih gotovinskih priliva (koristi) i gotovinskih odliva (troškova) projekta. Dakle, NPV je suma sadašnje vrijednosti cash flow-a koju projekat generiše nakon vraćanja investiranog kapitala i nakon plaćanja zahtijevane stope povrata na kapital.
Zahtijevana stopa povrata predstavlja minimalno prihvatljiv procentualno izražen povrat koji je neophodan da bi se pokrili troškovi kapitala i rizik projekta.
U teoriji, NPV se tretira kao najbolji pristup zato što kao apsolutna mjera profitabilnosti projekta vodi ka konceptualno ispravnim odlukama u ocjeni kapitalnih ulaganja.
Izračunavanje neto sadašnje vrijednosti
.. podrazumjeva diskontovanje odgovarajućih tokova gotovine odgovarajućom zahtijevanom sumom povrata i sumiranje tako diskontovanih tokova gotovine.
Opšta formula za izračunavanje NPV-a je:


gdje je:
CFt – očekivani cash flow za period t,
   k – zahtijevana stopa povrata,
   n – očekivani vijek trajanja projekta.

NPV možemo izračunati i na takav način da od sadašnje vrijednosti gotovinskih priliva oduzmemo sadašnju vrijednost gotovinskih odliva. Razlika između ova dva toka je neto cash flow ili NPV.
Taj izraz se može napisati na slijedeći način:

NPV=

Menadžeri često koriste ukupni trošak kapitala kao minimalnu zahtijevanu stopu povrata za projekte koji imaju rizik jednak riziku preduzeća. Ukoliko su neki projekti manje ili više rizični u odnosu na cjelokupno preduzeće, tada analitičari pribjegavaju diskontnoj stopi koja se razlikuje od ukupnog troška kapitala preduzeća, upravo da bi prikazali rizik projekta koji se razmatra.

Pravila odlučivanja za neto sadašnju vrijednost:
  1. za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je NPV nula ili pozitivna, a odbacujemo projekat ako je NPV negativna;
  2. za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najvišom pozitivnom NPV.

Preduzeće bi trebalo prihvatiti projekat u onom slučaju gdje je NPV=0, jer je tada projekat zaradio zahtijevanu stopu povrata. Pozitivna neto sadašnja vrijednost  projekta povećava blagostanje dioničara dok ga negativna smanjuje.
Odabir projekta sa pozitivnom NPV podrazumjeva da bi se vrijednost preduzeća trebala povećati za iznos pozitivne NPV. Projekti sa pozitivnom NPV su obično rezultat neke konkurentske prednosti. Racionalni menadžeri će odabrati sve projekte sa pozitivnom NPV i odbaciti sve one sa negativnom NPV.
U praksi, može se desiti da mala vrijednost NPV-a ne osigura dovoljnu zaštitu od grešaka u prognoziranju. U slučaju da je NPV jednaka nuli, preduzeće će biti tehnički indiferentno prema posmatranom projektu. Ako preduzeće preduzima projekte čija je neto sadašnja vrijednost jednaka nuli pozicija dioničara ostaje nepromijenjena, preduzeće postaje veće, ali cijene njegovih dionica ostaju nepromijenjene.
Pristrasnosti u prognoziranju nekada postoje. Npr., oni koji predlažu projekat mogu precijeniti gotovinske prilive, a potcijeniti gotovinske odlive. Ove pristrasnosti uvećavaju NPV projekta. Ukoliko donosioci odluka ne postanu svjesni ovog problema i ne naprave prilagodbe, prihvatiti će previše projekata za koje se čini da imaju pozitivne NPV-ove.

Prednosti neto sadašnje vrijednosti su:
  1. NPV metoda obezbjeđuje objektivni kriterijum za donošenje odluka u cilju maksimalizacije bogatstva dioničara;
  2. NPV pristup u potpunosti uvažava vremensku vrijednost novca i uzima u obzir sve gotovinske tokove tokom vijekta trajanja projekta;
  3. NPV metoda implicitno pretpostavlja da preduzeće može reinvestirati sve gotovinske prilive koje projekat generiše po zahtijevanoj stopi povrata tokom cijelog vijeka trajanja projekta;
  4. NPV pristup osigurava teorijske ispravne odluke o prihvatanju ili odbacivanju projekata, kako za nezavisne tako i za međusobno isključive projekte.

Nedostaci neto sadašnje vrijednosti:
  1. NPV ne obezbjeđuje mjeru koja se odnosi na profitabilnost;
  2. neki ljudi imaju različiti shvatanje značenja NPV mjere.

INDEKS PROFITABILNOSTI (PI)
.. koji se još naziva korist/trošak racio, predstavlja odnos sadašnje vrijednosti očekivanih gotovinskih priliva investicije i sadašnje vrijednosti očekivanih gotovinskih odliva. PI mjeri relativnu profitabilnost bilo koje investicije ili porast vrijednosti po sadašnjoj vrijednosti investirane KM. PI je varijanta NPV-a budući da obje metode koriste iste inpute.
Izračunavanje indeksa profitabilnosti
Opšta formula za izračunavanje indeksa profitabilnosti glasi:

gdje su:
CIFt i COFt očekivani gotovinski prilivi i odlivi, respektivno.

Ukoliko se investicioni izdatak desi samo u godini 0, tada se gornja formula piše na slijedeći način:



Pravila odlučivanja za indeks profitabilnosti:
  1. za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je PI jednak ili veći od 1, a odbacujemo ga ako je PI manji od 1;
  2. za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekte sa najvećim PI većim od 1 ili jednakim 1 (ako se desi konflikt između PI i NPV, prihvata se projekat sa najvećom pozitivnom NPV).

Za prihvatanje ili odbijanje nezavisnih projekata zasnovanih na PI, referentna vrijednost je 1. Nezavisni projekat treba prihvatiti ukoliko je PI veći od 1 za to što u tom slučaju sadašnja vrijednost koristi projekta prevazilazi sadašnju vrijednost njegovih troškova.
Kod projekta koji ima PI manji od 1, sadašnja vrijednost troškova prevazilazi sadašnju vrijednost koristi, što znači da je NPV negativna
Ukoliko je PI projekta jednak 1, donosilac odluke će biti indiferentan između prihvatanja i odbacivanja projekta.
Menadžeri bi trebali izbjegavati PI tehniku kod međusobno isključivih projekata. Kod evaluacije takvih projekata može se desiti da projekti sa najvećim PI nemaju i najveću NPV.
Prednosti indeksa profitabilnosti su:
  1. PI metoda otkriva procenat po kojem bi investicija trebala da poveća blagostanje dioničara na svaku investiranu KM;
  2. PI pristup u potpunosti uzima u obzir vremensku vrijednost novca i sve gotovinske tokove tokom vijeka trajanja projekta;
  3. PI služi kao mjera za granicu greške.

Nedostaci indeksa profitabilnosti su:
  1. donosioci odluka koji naučeni da interpretiraju NPV iznose ili IRR procente mogu imati poteškoće u razumjevanju oko toga zašto je investicija dobra ako joj je PI veći od 1;
  2. PI tehnika može dovesti do neispravnih odluka kada se koristi kod porešenja međusobno isključivih projekata.

INTERNA STOPA POVRATA (IRR)
.. je stopa povrata koja izjednačava sadašnju vrijednost svih gtovinskih tokova sa nulom. To znači da je IRR stopa povrata po kojoj je NPV nula.
Alternativno, IRR je stopa povrata koja izjednačava sadašnju vrijednost budućih gotovinskih priliva projekta sa sadašnjom vrijednošću njegovih gotovinskih odliva. IRR projekta je njegova očekivana stopa povrata.
Izračunavanje interne stope povrata
Prilikom izračunavanja IRR polazi se od toga da preduzeće može reinvestirati gotovinske tokove po IRR projekta.
Formula za izračunavanje IRR glasi:


Ako se svi izdaci investicije dese u godini 0, pratimo li serije gotovinskih priliva, prethodna jednačina postaje:

Postoje dvije metode za izračunavanje IRR:
  • metoda pokušaja i greške,
  • metoda pomoću radne tabele.

Izračunavanje IRR pomoću metode pokušaja i greške podrazumjeva nekoliko koraka:
  1. odabir diskontne stope koja bi mogla odražavati IRR projekta,
  2. izračunavanje NPV projekta pomoću odabrane diskontne stope i provjeravanje da li je NPV nula. Ukoliko NPV nije nula, treba odabrati veću diskontnu stopu ako je NPV pozitivna, ili nižu ako je NPV negativna;
  3. ponavljati ovaj proces sve dok se ne dobije da je NPV nula.


Pravila odlučivanja za internu stopu povrata:
  1. za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je IRR projekta jednaka ili veća od zahtijevane stope povrata, a odbacujemo projekat ako je IRR manja od zahtijevane stope povrata;
  2. za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najvišom IRR koja je veća od zahtijevane stope povrata.

Upotreba IRR kao pravila odlučivanja podrazumjeva uspostavljanje zahtijevane stope povrata ili preponske stope kao benchmarka za vrednovanje prihvatljivosti projekta. Ova stopa je minimalno prihvatljiva IRR, koja će rezulturati da projekat poveća bogatstvo dioničara

Prednosti interne stope povrata su:
1.       IRR mjeri profitabilnost kao procenat iskazujući povrat na svaku investiranu KM;
2.       IRR pristup u potpunosti uzima u obzir vremensku vrijednost novca i sve gotovinske tokove koji se pojavljuju tokom vijeka trajanja projekta;
3.       IRR osigurava informacije o sigurnosnoj marži menadžerima;
4.       neki menadžeri preferiraju IRR u odnosu na NPV, jer više vole da rade sa procentualno izraženim stopama, nego sa KM vrijednostima kao kod NPV.

Nedostaci interne stope povrata su:
1.       IRR metoda može proizvesti nijedan IRR, jedan IRR ili višestruki IRR ako neki projekat ima nekonvencionalni obrazac toka gotovine. Nekonvencionalni obrazac toka gotovine ima više od jedne promjene predznaka u svojoj seriji tokova gotovine.
2.       IRR metoda implicitno pretpostavlja da će preduzeće biti u stanju da reinvestira sve gotovinske prilive projekata po internoj stopi povrata projekta tokom cijelog njegovog vijeka trajanja. Ova pretpostavka može biti nerealna jer IRR ne mora nužno da reprezentuje stopu povrata koju preduzeće može zaraditi prilikom reinvestiranja gotovinskih tokova.
3.       IRR može dovesti do mogućih konfliktnih odluka o prihvatanju ili odbacivanju kada se uporedi sa NPV za međusobno isključive projekte.

MODIFIKOVANA INTERNA STOPA POVRATA (MIRR)
.. je stopa povrata koaj izjednačava sadašnju vrijednost gotovinskih odliva datog kapitalnog projekta sa sadašnjom vrijednošću njegove konačne vrijednosti. Konačna vrijednost (TV) je vrijednost koja će se akumulirati na kraju vijeka trajanja projekta sastavljajući gotovinske prilive projekta po određenoj stopi, obično trošku kapitala, u periodu između nastanka gotovinskih priliva (t) i kraja životnog vijeka trajanaj (n).
U poređenju sa IRR, MIRR je superiorniji indikator pouzdane stope povrata projekta. To je zbog toga što MIRR generalno pretpostavlja da preduzeće reinvestira gotovinske prilive po stopi mjerenoj troškom kapitala umjesto po IRR.
Izračunavanje modifikovane interne stope povrata
Izračunavanje MIRR zahtijeva tri koraka:
1.       procjenu sadašnje vrijednosti gotovinskih odliva,
2.       sastavljanje budućih gotovinskih priliva projekta po procijenjenoj stopi reinvestiranja u konačnoj vrijednosti,
3.       utvrđivanje diskontne stope koja izjednačava konačnu vrijednost sa sadašnjom vrijednošću gotovinskih odliva.
Opšta formula za MIRR polazi od toga da je sadašnja vrijednost gotovinskih odliva jednaka sadašnjoj vrijednosti konačne vrijednosti, dakle:


Slijedeća formula se odnosi na investicije koje podrazumjevaju inicijalni gotovinski odliv u t=0, koji je popraćen sa nizom gotovinskih priliva od godine 1 do godine n:


Pravila odlučivanja za modifikovanu internu stopu povrata:
1.       za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je MIRR jednaka ili veća od zahtijevane stope ovrata projekta, a odbacujemo projekat ako je MIRR manja od zahtijevane stope povrata;
2.       za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat gdje je najveća MIRR jednaka ili veća od zahtijevane stope povrata.

Prednosti modifikovane interne stope povrata su
MIRR ne samo da dijeli slične prednosti sa metodom IRR, već i savladava nekoliko njenih nedostataka. Dodatne prednosti MIRR nad IRR su slijedeće:
1.       MIRR inkorporira bolju pretpostavku o reinvesticionoj stopi u odnosu na IRR tehniku. MIRR polazi od toga da preduzeće može reinvestirati gotovinske prilive projekta po nekoj eksplicitnoj stopi, dok IRR implicitno pretpostavlja da preduzeće može reinvestirati gotovinske prilive po izračunatoj IRR projekta.
2.       MIRR osigurava nedosmislen signal o prihvatanju/odbijanju kada su višestruke IRR moguće.
Nedostaci modifikovane interne stope povrata su:
MIRR neće moći dati odluku kojom se maksimalizira vrijednost, kada se koristi za poređenje međusobno isključivih projekata sa različitim obimom investiranja ili različitim rizikom.

PERIOD POVRATA (PP)
.. predstavlja vrijeme koje je potrebno investiciji da generiše dovoljno gotovinskih tokova da bi pokrila inicijalni trošak. Ova metoda ističe da je preduzeće više spremno da prihvati projekat ukoliko on može da povrati inicijalni trošak u što kraćem roku.
Izračunavanje perioda povrata
Jedan od načina da se izrazi vrijeme koje je potrebno da bi gotovinski tokovi bili jedani sumi investicije je:
0=∑CFt – I0

gdje je PP period povrata.
Ako se operativni gotovinski tokovi pojave kroz svaku pojedinu godinu, onda naredna jednačina daje formulu za izračunavanje perioda povrata pri dodavanju budućuh gotovinskih tokova:

Period povrata = Godina prije potpunog povrata +

Pravila odlučivanja za period povrata:
1.       Za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je njegov period povrata manji ili jednak maksimalnom periodu povrata. U obrnutom slučaju, projekat odbacujemo.
2.       Za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najkraćim periodom povrata, kada je period povrata manji ili jednak maksimalnom periodu povrata.

Prednosti perioda povrata su:
1.       Koncept perioda povrata je intuitivan i lako razumljiv. Preduzeća često koriste ovu metodu da bi ispitale manje investicione odluke koj ene opravdavaju detaljnu analizu.
2.       PP je indikator likvidnosti i rizika projekta. Što je kraći period povrata, to je veća likvidnost, jer projekat mnogo brže generiše gotovinske prilive za pokriće inicijalne investicije. Povrat obezbjeđuje grubu mjeru rizika projekta jer su dalji gotovinski tokovi nerazdvojivo rizičniji od onih koji se očekuju u bližoj budućnosti.

Nedostaci perioda povrata su:
1.       Ne postoje čvrste smjernice za uspostavljanje maksimalnog perioda povrata.
2.       Metod perioda povrata ignoriše vremenski raspored gotovinskih tokova unutar perioda povrata. Neuzimanje u obzir vremenske vrijednosti novca dovodi do nepotpunog izražavanja pravog perioda povrata.
3.       Metoda perioda povrata zanemaruje očekivane gotovinske tokove koji se pojavljuju izvan perioda povrata. Ovo znači da metoda povrata ne uzima u obzir neke operativne i konačne gotovinske tokove.
4.       Period povrata ne osigurava objektivne kriterijume konzistentne sa maksimiziranjem bogatstva dioničara. Metod perioda povrata može dovesti do odabira projekata koji neće doprinijeti maksimaliziranju vrijednosti preduzeća.
5.       Metoda perioda povrata ne mjeri profitabilnost, već samo brzinu kojom će se povratiti inicijalna investicija.


DISKONTOVANI PERIOD POVRATA (DPP)
.. predstavlja zahtijevani vremenski period potreban da bi kumulativni diskontovani gotovinski tokovi investicije bili jednaki nuli. DPP je vremenski period potreban da bi se inicijalna investicija povratila sadašnjom vrijednošću očekivanih budućih gotovinskih tokova.
Izračunavanje diskontovanog perioda povrata
.. podrazumjeva diskontovanje gotovinskih tokova projekta odgovarajućom diskontnom stopom, obično je to trošak kapitala, i komparaciju diskontovanih kumulativnih gotovinskih tokova sa inicijalnom investicijom.
DPP podrazumjeva rješavanje slijedeće formule:
0=∑

Diskontovani period povrata = Godina prije potpunog oporavka +

Pravila odlučivanja za diskontovani period povrata:
  1. Za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je diskontovani period povrata manji ili jednak maksimalnom diskontovanom periodu povrata. U obrnutom slučaju, projekat treba odbaciti.
  2. Za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najkraćim diskontovanim periodom povrata, kada je diskontovani period povrata manji ili jednak maksimalnom diskontovanom periodu povrata.

DPP ima ista pravila odlučivanja kao i metoda perioda povrata. Ipak, menadžment može postaviti produženi ili krajnji period povrata kada je u pitanju diskontovani period povrata.

Prednosti i nedostaci diskontovanog perioda povrata
Ako menadžeri koriste proizvoljnu procjenu krajnjeg perioda povrata, diskontovani povrat će imati slične prednosti i nedostatke kao i obični povrat, ali će uzimati u obzir vremensku vrijednost novca u okviru perioda povrata.

Ukoliko menadžeri koriste proizvoljni krajnji period povrat, a pri tome ne uzimaju u obzir gotovinske tokove iznad te tačke, moglo bi se desiti da odbace projekat jer njegov DPP prevazilazi krajnji period povrata uprkos tome što ima pozitivnu NPV.

Preciznije, ako menadžeri postave proizvoljni krajnji period povrata osigurat će se od prihvatanja projekata koje bi trebali odbaciti, iako bi se moglo desiti da odbace neke projekte koje bi trebali prihvatiti. Obratno, ako menadžeri koriste pravilo odlučivanja koje vodi ka prihvatanju bilo kojeg nezavisnog projekta sa definisanim diskontovanim povratom, oni onda samo upotrebljavaju metodu diskontovanog perioda povrata na način koji je konzistentan sa NPV tehnikom.
Za međusobno isključive projekte, projekat sa kraćim diskontovanim povratom ne mora da obavezno ima veću NPV. DPP za međusobno isključive projekte osigurava kompromis između perioda povrata i NPV, ali mu nedostaje teorijsko uporište NPV metode.

SAŽETAK O TEHNIKAMA ZA OCJENU ISPLATIVOSTI INVESTICIJA
Iako bi NPV metoda trebala da bude primarni kriterijum za donošenje odluka o isplativosti investicija, i druge metode imaju svoje vrline. Procjenjivanje inputa neophodnih za izračunavanje NPV, kao i kod ostalih kriterijuma za donošenje odluka, utiče na potencijalne greške u procjenjivanju. Zbog toga menadžeri često koriste višestruke kriterijume u evaluaciji projekata jer svaka tehnika osigurava dodatne informacije.
Kada preduzeće evaluira jedan, nezavisan projekat sa konvencionalnim gotovinskim tokovima, NPV, PI, IRR i MIRR rezultiraju istim odlukama o prihvatanju/odbacivanju projekta.
Period povrata i diskontovani period povrata su inferiorne tehnike i mogu dovesti do neispravnih odluka. To znači da projekat sa prihvatljivim regularnim povratom ili diskontovanim periodom povrata ne mora obavezno da maksimalizira blagostanje dioničara.

MEĐUSOBNO ISKLJUČIVE PROJEKTNE ODLUKE
Ukoliko su kapitalne investicije međusobno isključive, odabir jedne investicije eliminiše drugu. Ovakve investicije su često alternativni načini da se postigne isti rezultat. Evaluacija međusobno isključivih projekata zahtijeva rangiranje. Pravila odlučivanja koja se odnose na tehnike ocjene isplativosti investicija, mogu dovesti do različitih rangiranja i samim tim i do različitih odluka.
Tri glavna razloga koja uzrokuju konfliktna rangiranja međusobno isključivih projekata proizilaze iz razlika u:
  1. početnom ulaganju (veličina ili obim),
  2. obrascima toka gotovine i
  3. vremenu trajanja projekta.

Ukoliko se konflikt desi, ključna stvar jeste da se identifikuje tehnika koju bi preduzeće trebalo primjeniti kako bi maksimalno uvećalo bogatstvo dioničara.
Ispravno rangiranje projekata sa različitim vijekom trajanja zahtijeva modifikovanje osnovnog NPV modela. Dakle, sposobnost da se evaluacija međusobno isključivih projekata izvrši na ispravan način uključuje superiornost NPV modela u odnosu na druge modele. To znači da osnovna ili proširena verzija NPV modela omogućava ispravno rangiranje međusobno isključivih kapitalnih projekata koji će maksimalizirati vrijednost preduzeće.

POREĐENJE PROJEKATA SA RAZLIČITIM POČETNIM ULAGANJIMA
Kada je jedan projekat veći od drugog, mogu se pojaviti problemi u rangiranju između NPV i drugih DFC tehnika. Ova razlika u veličini može prouzrokovati konflikt zato što NPV i PI predstavljaju različite vrste mjera – apsolutne nasuprote relativne mjere.
NPV mjeri ukupnu sadašnju vrijednost povrata u KM, dok PI mjeri sadašnju vrijednost povrata svake pojedine KM inicijalne investicije. PI ne odražava razlike u skali investiranja zato što ignoriše veličinu projekta.

Kada se rangiranje projekata razlikuje između NPV i PI metode, NPV metoda je poželjnija zato što ona uvijek izabere projekat koji će donijeti najveću vrijednost preduzeću.
Razlike u veličini početne investicije mogu također da prouzrokuju konflikt pri rangiranju  između NPV i IRR ili MIRR. Stopa povrata koja je izražena u procentu ne može praviti razlike između projekata različitih veličina. NPV može praviti razliku između projekata različitih veličina zato što NPV mjeri povrat KM u apsolutnom iznosu. Kada se ovakav konflikt pojavi, NPV ponovo donosi odluku u skladu sa ciljem povećanja bogatstva dioničara.

POREĐENJE PROJEKATA SA RAZLIČITIM OBRASCIMA TOKA GOTOVINE
Drugi problem u rangiranju može da se pojavi onda kada projekti imaju istu veličinu ali se razlikuju u vremenskom rasporedu gotovinskih tokova. To znači da jedan projekat može ostvariti većinu svojih tokova gotovine u ranijim godinama, dok neki drugi projekat može ostvariti većinu svojih tokova gotovine u kasnijim godinama.
Različito rangiranje ponekad proističe iz pretpostavljene reinvesticione stope. Reinvesticiona stopa  je pretpostavljena stopa povrata koju preduzeće može zaraditi poslovnim ulaganjem priliva gotovine ostvarenog iz projekta.
DFC tehnike tipično pretpostavljaju da preduzeće može reinvestirati gotovinske prilive od projekta kako bi se ostavrio povrat koji je jednak stopi koja se koristi kod diskontovanja gotovinskih tokova.
NPV metoda implicitno pretpostavlja reinvestiranje tokova gotovine projekta u preduzeće po zahtijevanoj stopi povrata, dok IRR pristup pretpostavlja reinvestiranje gotovine po internoj stopi povrata projekta. Zbog toga, pretpostavljena reinvesticioan stopa se razlikuje za projekte sa različitim  IRR-ovima.
Trošak kapitala je generalno bolja pretpostavka za reinvesticionu stopu nego IRR zato što je ova stopa više slična aktuelnoj reinvesticionoj stopi preduzeća. Kada se rangiranja zasniva na konfliktu između IRR i NPV, NPV metoda ima prednost.
MIRR ima prednost u odnosu na IRR, zato što MIRR eksplicitno pretpostavlja da preduzeće može reinvestirati prilive gotovine projekta po stopi troška kapitala preduzeća. Ukoliko dva međusobno isključiva projekta imaju istu početni investiciju i očekivani vijek trajanja, NPV i MIRR će uvijek odabrati isti projekat. Međutim, ukoliko se inicijalno ulaganje dva međusobno isključiva projekta razlikuje, konflikt se može pojaviti. U ovakvoj situaciji, NPV je bolja metoda zato što je superiorniji pokazatelj o tome kako će projekat uticati na vrijednost preduzeća.

POREĐENJE PROJEKATA SA RAZLIČITIM VIJEKOM TRAJANJA
Treći potencijalni konflikt se pojavljuje kada se rangiraju međusobno isključivi projekti sa različitim vijekom trajanja. DFC tehnike ne obezbjeđuje pouzdane odluke, osim ukoliko menadžer može evaluirati projekte za jednake periode.
Projektima naročito nadostaje usporedba na NPV osnovi, zato što bi preduzeće bilo u drugačijoj finansijskoj poziciji u zavisnosti od toga koji projekat odabere.
Dvije procedure koje se koriste za rješavanje problema rangiranja međusobno isključivih projekata sa nejednakim vijekom trajanja su:
  1. zamjenski lanac i
  2. metoda ekvivalentnog godišnjeg anuiteta.
Zamjenski lanac predstavlja niz zamjena jednog sredstva drugim sredstvom koje ima identične ili slične karakteristike, sve dok je vijek ovih investicija isti. Ova metoda zahtijeva pronalaženje zajedničkog perioda završetka, koji predstavlja vrijeme kada oba projekta završavaju istovremeno. Ovaj datum ne može biti određen prije kraja projekta koji ima duži vremenski period. Zamjenski lanci moraju biti jednake dužine kako bi se izvršilo ispravno poređenje.

Nakon identifikovanja toka gotovine kod zamjenskog lanca. Naredni korak je da se obračuna NPV produženog toka gotovine. Ovo uključuje pronalazak sadašnje vrijednosti svih tokova gotovine i onda oduzimanje inicijalne vrijednosti investicije.
Nakon poređenja oba projekta prilagođenih na jednak životni vijek, pravilo odlučivanje je da se prihvati projekat koji ima višu NPV.
Primjena metode zamjenskog lanca je prikladna kada se aktivnost koja je realizovana ulaganjem nastavi kroz vrijeme. Tipična pretpostavka u primjeni metode zamjenskog lanca je da preduzeće može ponoviti projekte bez mijenjanja početne investicije, neto toka i zahtijevane stope povrata. Ova pretpostavka može biti nerealna.

Ekvivalentni godišnji anuitet (EAA)je drugi pristup koji se može koristiti za rangiranje projekata sa nejednakim vijekom trajanja. Još se naziva i godišnja NPV, ukazuje na to koliko NPV preduzeće očekuje da ostvari na godišnjoj osnovi, dokle god preduzeće održava projekat.
EAA nije alternativa za NPV, već direktan način da se razvije NPV rangiranje za međusobno isključive projekte sa nejednakim vijekom trajanja.
Jednačina koja slijedi daje formulu za izračunavanje EAA:


gdje PVIFAi,n  predstavlja kamatni faktora sadašnje vrijednosti anuiteta za n perioda uz kamatnu stopu od i po periodu, koja se obračunava kao .
Kada se ispituju međusobno isključivi projekti, primjena EAA pristupa vodi ka donošenju odluke koja maksimalno uvećava NPV i blagostanje dioničara.
Ovaj pristup podrazumjeva da preduzeće može ponoviti investiranje u uporedivom vremenskom horizontu, ili da preduzeće može ponoviti barem jednu od dvije investicije u neodređenom vremenu trajanja.
Projekat sa višim EAA će neizbježno imati i veću NPV kada se primjeni na bilo koji zajednički vijek trajanja. Dva projekta sa identičnim NPV-ovima, ali različitim vijekom trajanja, imat će različite EAA-ove. U ovoj situaciji, projekat sa kraćim vijekom trajanja imat će viši EAA. Pravilo odlučivanja je da se prihvati projekat sa višim EAA.

ODLUKE O NAPUŠTANJU
U praksi, preduzeća često ne provedu projekat do kraja njegovog fizičkog života. Umjesto toga, preduzeća mogu odlučiti da prekinu investiciju. Kada se to dogodi, menadžeri donose odluku o napuštanju, što i jeste tip realne opcije.
Realna opcija se dešava kada investicija u realna sredstva daje pravo, ali ne i obavezu da se preduzmu dalje akcije u budućnosti.
Preduzeća mogu napustiti projekte iz različitih razloga, kao što je promjena troškova i/ili beneficija tokom vremena trajanja projekta.
Odluke o napuštanju su tip međusobno isključivih investicionih analiza, jer ove odluke zahtijevaju odlučivanje između pojedinačnih tokova gotovine. Prava vrijednost projekta može biti viša nego NPV, koja je bazirana na njegovom fizičkom životu, ukoliko menadžeri odluče da napuste projekat na kraju ekonomskog vijeka trajanja koji je kraći nego njegov fizički vijek trajanja.
Ekonomski vijek trajanja je period koji maksimalno uvećava NPV projekta i, kao posljedica toga, maksimalno uvećava blagostanje dioničara.

Ukoliko preduzeće može realizovati neku vrijednost napuštanja – AV nakon prestanka projekta, preduzeće bi trebalo napustiti projekat u onoj tački kada maksimalizira NPV svih koristi novca, uključujući i vrijednost napuštanja.
Vrijednost napuštanja je ustvari, spašena vrijednost projekta. Ekonomski vijek trajanja investicije je projektov vijek trajanja (d) koji daje najveću NPV. Ovaj pristup pretpostavlja da preduzeće ne može investirati u identično sredstvao. Međutim, ukoliko preduzeće može investirati u identično sredstvo, vrijeme za donošenja odluke o napuštanju projekta koje maksimalno uvećava EAA bit će optimalno.

ODLUKE O RACIONISANJU KAPITALA
Prihvatanje svih pozitivnih NPV projekata pretpostavlja da ne postoji nikakav limit u pogledu veličine budžeta kapitala. U praksi, preduzeća često posluju pod određenim kapitalnim ograničenjima. Zajednički naziv za poslovanje sa ovim ograničenjem je racionalisanje kapitala, koje predstavlja proces dodjeljivanja ograničenog iznosa kapitala prihvatljivim kapitalnim projektima. Dakle, racionalisanje kapitala prisiljava menadžere da izaberu između kapitalnih investicija sa pozitivnim NPV-ima.
Teorijski, racionalisanje kapitala ne bi trebalo da postoji, ali zbog kapitalnih ograničenja ono često postoji u stvarnosti.
 Racionalisanje kapitala pojavljuje se u dva glavna oblika:
  • nametnuto spolja od strane davaoca sredstava i
  • nametnuto iznutra menadžerskim odlukama.

Ograničenje nametnuto od strane tržišta kapitala uključuje nemogućnost povećanja duga ili glavnice iznad nekog određenog iznosa.
Samonametnuto racionalisanje kapitala može proisteći iz:
  1. otpora preduzeća prema eksternom finansiranju,
  2. nesklonosti riziku viših menadžera preduzeća,
  3. nemonetarnih ograničenja,
  4. prisutnosti pristrasnosti u predvišanju tokova gotovine.

Menadžment može dati prednost ograničavanju eksternog finansiranja kapitalnih projekata zato što želi izbjeći preuzimanje dodatnog duga ili prikupljanje novog dioničkoga kapitala.
Menadžeri koji nisu skloni riziku mogu predložiti racionalisanje kapitala da bi izbjegli prihvatanje projekata sa niskom NPV koji imaju visoko opadajući rizik.
Nemonetarno ograničenje se odnosi na nedostatak kvalifikovanog osoblja koje je potrebno da bi se uspješno implementirali projekti.
Viši menadžeri mogu koristiti racionalisanje kapitala kao sredstvo za obeshrabrivanje previše oduševljenih projekcija tokova gotovine od strane nižih menadžera.

Postoji nekoliko metoda za za rangiranje projekata u slučaju racionisanja kapitala.
  • Kada je racionalisanje kapitala određeno za pojedini period i kada su dostupni projekti nedjeljivi, poželjna metoda je prihvatljiva kombinacija projekata koji maksimiraju NPV unutar budžetskog ograničenja.
  • Ukoliko je neki projekat nedjeljiv, preduzeće mora preuzeti čitav projekat i ostati unutar budžetskog ograničenja. Ovaj pristup je teorijski zdrav zato što NPV pokazuje neto korist koju je preduzeće ostvarilo usvajanjem odabranih kapitalnih projekata.
  • Neki drugi pristupi, kao što su rangiranje projekata na osnovu njihovih NPV-ova, PI-ova ili IRR-ova, te odabir najboljih projekata u skladu sa budžetskim ograničenjem mogu biti nepouzdani indikatori u slučaju racionalisanju kapitala. Ove procedure mogu izgledati kao da daju pouzdano rangiranje investicija, ali ova pojava može biti samo iluzija.
TEHNIKE OCJENE ISPLATIVOSTI INVESTICIJA U TEORIJI I PRAKSI
Mnoge tehnike se upotrebljavaju za evaluaciju kapitalnih projekata. U skladu sa teorijom, preduzeća bi trebala koristiti metode diskontovanog toka novca da bi analizirala alternative za ocjenu isplativosti investicija.
Superiornost NPV tehnike
Glavno načelo moderne finansijske teorije je da vrijednost sredstava ili preduzeća odgovara diskontovanoj sadašnjoj vrijednosti njegovih očekivanih tokova novca. Preduzeća koja razmatraju investiranje u kapitalne projekte bi trebala da koriste NPV metodu za maksimaliziranje vrijednosti preduzeća.
NPV je najbolji pristup u teorijskom području iz dva razloga:
  • Prvo, NPV rezultira apsolutnom mjerom vrijednosti projekta, dok PI i IRR predstavljaju relativne mjere. NPV se fokusira na apsolutni povrat KM, a ne na povrat svake investirane KM ili procentualnu stopu povrata. NPV je jednostavno procijenjeni iznos putem kojeg investicija uvećava bogatstvo. Zbog toga će primjena NPV voditi preduzeće ka maksimaliziranju bogatstva dioničara. S druge strane, relativne mjere podobnosti projekta ponekad ne vode do toga.

  • Drugo, NPV ima više realističnu pretpostavljenu reinvesticionu stopu IRR. Pristup NPV implicitno pretpostavlja reinvestiranje gotovinskih priliva po zahtijevanoj stopi povrata, dok pristup IRR pretpostavlja da se gotovinski tokovi reinvestiraju po internoj stopi povrata projekta. Dakle, preduzeće može koristiti sredstva koja su generisana putem projekta kako bi ostvarilo povrat koji je jednak trošku kapitala preduzeća. Kad se pojave konflikti u rangiranju između NPV i IRR, pristup NPV treba preferirati.


TEHNIKE OCJENE ISPLATIVOSTI INVESTICIJA U PRAKSI
Više od četiri decenije, istraživači su ispitivali izvršioce korporacija kako bi dokumentovali njihovu upotrebu tehnika za ocjenu isplativosti investicija u praksi. Rani rezultati istraživanja pokazuju da su menadžeri naklonjeni periodu povrata i računovodstvenoj stopi povrata, ali da primjena ovih tehnika vremenom opada.
Istraživanja pokazuju da se upotreba DCF tehnika vremenom povećava, naročito među većim preduzećima.
Većina velikih preduzeća koriste nekoliko tehnika kako bi se menadžmentu osigurale potrebne informacije za donošenje odluka o isplativosti kapitalnih projekata. Uobičajena praksa je da se koriste IRR i NPV zajedno sa ne-DCF metodama. Zbog poteškoća u procjenjivanju inputa, finansijski menadžeri koriste višestruke metode pri ispitivanju nekog projekta. Pošto ove procjene mogu biti netačne, menadžeri koriste pojedine metode kako bi osigurali dodatne informacije o prihvatljivosti projekta.
Među DCF tehnikama, istraživanja su pokazala da menadžeri ponekad daju prednost IRR nad NPV, uprkos teorijskoj superiornosti NPV metode.
Manja preduzeća stavljaju akcenat na povrat svojih investicija u kratkom vremenskom periodu i stoga se oslanjaju na metodu povrata.