X
MENADŽMENT POTRAŽIVANJA
Osnovni
zadaci menadžmenta potraživanja od kupaca svode se na vođenje racionalne:
·
kreditne politike
·
politike kreditnih uslova
·
politike naplate stalnih potraživanja,
Kreditna politika-treba da odredi pod kojim se
uslovima može kredit odobriti nekom kupcu kao iznos kredita koji mu se može
dati. Ona u sebi sadrže dvije ključne dimenzije:
·
kreditne standarde
·
analizu kreditne sposobnosti.
Utvrđivanje
kreditnog standarda
Kreditni
standard predstavlja minimalni kvalitet kreditne sposobnoosti kupca koji
preduzeće može prihvatiti. Kreditni standardi mogu biti oštriji i blaži.
Prilikom izmjene kreditnih standarda valja u obzir uzeti nekoliko ključnih
varijabli od kojih zavisi efikasnost menadžmenta potraživanja, to su:
administrativni troškovi kreditiranja, troškovi držanja potraživanja od kupaca,
očekivani gubici zbog nenaplativih potraživanja i obim prodaje.
Ukoliko
preduzeće ublaži odnosno relaksira kreditne standarde realno je očekivati
povećanje broja kupaca i potraživanja od kupaca, a samim tim i povećanje
administrativnih troškova vezanih za taj povećani iznos potraživanja od kupaca.
Strožija kreditni standardi obično izazivaju smanjenje potraživanja od kupaca i
administrativnih troškova vezanih za potraživanje od kupaca.
Drugu
varijablu predstavljaju troškovi držanja potraživanja od kupaca odnosno
troškovi finansiranja ulaganja u potraživanja od kupaca. To su ostvari
oportunitetni troškovi koji odgovaraju izgubljenom prinosi koji bi se mogao
ostvariti da je preduzeće uložilo svoj kapital u najbolju odbačenu alternativu
umjesto u potraživanja od kupaca.
Promjena
kreditnog standarda utiče također i na gubitke zbog otpisa nenaplativih potraživanja
od kupaca. Logično je očekivati da će slabljenje kreditinih standarda
tj.,kreditiranje kupaca sa slabijim kreditnim bonitetom izazvati povećanje
gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja.
Potrebno
je imati u vidu i samostalno dejstvo kreditinih standarda na obim prodaje.
Blaži kreditni standard treba da bude kompenzirani povećanjem obima prodaje dok
oštriji kreditni standardi izazivaju smanjenje obima prodaje.
Da
bi smo ocjenili kvalitet kreditnog standarda neophodno je uspostaviti
vrijednost dvije osnovne veličine:
1.
dobitka, koji nastaje usljed povećanja
obima prodaje
2.
troškova, koji nastaju usljed držanja
dodatnih potraživanja.
Analiza kreditne
sposobnosti
Kod
procjene kreditne sposobnosti kupca tradicionalno se razmatra pet faktora (5K):
1.
karakter-podrazumijeva
sposobnost odnosno volju kupca da podmiri svoja dugovanja. To je najčešće
najvažniji kreditni aspekt kreditne analize. Najbolji pokazatelj karaktera je
prijašnje kreditno iskustvo tražioca kredita.
2.
Kapacitet-podrazumijeva
sposobnost kupca da izvrši svoje obaveze. Preduzeće prilikom odobravanja
kredita obično mjeri kapacitet kupca na osnovu racia likvidnosti i cash flow-a
iz poslovanja.
3.
Kapital- se
odnosi na vlastiti kapital kupca. Preduzeća koja odobravaju kredite vrlo često
razmatraju pokazatelje zaduženosti. Ako je vlasnik osigurao veliki dio ukupnih
izvora bit će zainteresovan da održi preduzeće a ne da ga pusti da ode u
stečaj.
4.
Kolateral
(pokriće)-se
odnosi na kupčevu imovinu koja je na raspologanju za osiguranje kredita. Što je
veća vrijednost kolaterala to je veći kreditni rizik.
5.
Konjunkturna
faza-se
odnosi na uticaje ekonomskih kretanja koja bi mogla da utiču na kupčevu
sposobnost izmirenja obaveza. Preduzeće koje je jedva sposobno da podmiri svoja
dugovanja u periodu normalne ili jake ekonomije može doći u mogućnost izmirenja
svojih obaveza u recesivnim i kriznim periodima.
jedan
od najpoželjnijih izvora podataka za kreditnu analizu su finansijski izvještaji
podnosioca kreditnog zahtjeva, naročtio ukoliko su revidirani. Pouzdane
informacije o podnosiocu kreditnog zahtjeva mogu se dobiti i od njegove banke
kao i od drugih dobavljača sa kojima podnosilac kreditnog zahtjeva održava
poslovne odnose. Za kreditnog menadžera od izuzetnog značaja su informacije o
tome da li podnosilac kreditnog zahtjeva na vrijeme ispunjava obavezu prema
drugim dobavljačima ili ih izvršava sa odgodom. Nakon prikupljenih podataka o
podnosiocu kreditnog zahtjeva kreditnii analitičar pristupa analizi kreditnog
zahtjeva. Preduzeća ponekad koriste kreditnog bodovanje kako bi dodjelila
brojčanu ocjenu kupcu baziranu na raspoloživim informacijama. Preduzeće tada
svoju odluku o tome da li će odobriti kredit ili ne bazira na toj brojčanoj
kreditnoj ocjeni. Preduzeća obično kreiraju vlastite sisteme za kreditno
bodovanje kako bi brzo donjela odluku o prihvatanju/odbijanju kupca jer znaju
da trošak urzokovan lošim kreditnim bodovanjem može biti veoma značajan.
Utvrđivanje
maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom podnosiocu kreditnog
zahtjeva od posebnog je značaja jer ukazuje na maksimalno izlaganje riziku koje
je preduzeće spremno da zbog njega podnese. Prilikom određivanja maksimalnog
iznosa kredita koji se može odobriti nekom kupcu korisno je primjeniti
tzv.pravilo zdrave pameti-odaberite manje između:
10% od neto vrijednosti podnosioca kredinog zahtjeva ili
20% od neto obrtnog kapitala podnosioca kreditnog
zahtjeva.
POLITIKA
KREDITNIH USLOVA
Politika kreditnih uslova
podrazumijeva uslove plaćanja koje preduzeće traži od svojih kupaca na kredit.
Kreditni uslovi definišu tri bitna elementa kreiranja i plaćanja. Ti elementi
su:
1.
Kasa-skonto; predstavlja procentualno
sniženje prodajne cijene koje je vezano za uslov da kupac plati kupovinu u
diskontnom periodu. Kasa-skonto predstavlja stimulans kupca da svoje
potraživanje plati prije vremena dospjeća.
2.
diskontni period; predstavlja broj dana
koji se nudi kupcu od početka kreditnog perioda pa do ostvarenja novčanog
popusta.
3.
kreditni period; predstavlja broj dana od
prvog pa do posljednjeg dana u kojem kupac ima obavezu da izmiri cio iznos duga
dobavljaču.
Za produženje diskontnog perioda
može se očekivati povećanje obima prodaje i smanjenje gubitka zbog nenaplativih
potraživanja. Isto tako, opravdano je očekivati da će produženjem diskontnog
perioda neki kupci koji ranije nisu koristili kasa-skonto sada početi da ga
koriste. Kupci koji su do sada koristili kasa skonto dobijaju dodatnu
beneficiju budući da će moći da izvrše plaćanje u dužem periodu a da ne izgube
popust. Posljedica toga je produženje prosječnog perioda naplate ukupnih
potraživanja.
Logično je predpostaviti da će
produženje kreditnog perioda potaći potražnju koja bi potom trebala povećati
obim prodaje i dobitak od prodaje. S druge strane, produženje kreditnog perioda
obično ima za posljedicu i produženje prosječnog perioda naplate potraživanja
kao i povećanje gubitka zbog nenaplativih potraživanja što se negativno
odražava na dobitak preduzeća.
POLITIKA
NAPLATE POTRAŽIVANJA
Politika naplate potraživanja
obuhvata:
1.
analizu potraživanja
2.
odluku o postpucima naplate nenaplaćenih
potraživanja.
1.
Analiza potraživanja omugućuje kontinuiranu procjenu kreditne
sposobnosti kupca. Preduzeće vrši
analizu svojih potraživanja od kupaca obično pomoću perioda naplate
potraživanja. Neočekivani porasti perioda naplate potraživanja su obično razlog
za brigu. Duže vrijeme naplate potraživanja od kupaca u odnosu na ponuđeni
kreditni period nameće potrebu analize starenja potraživanja. U tu svrhu se
obično koristi tabela starosti potraživanja. Ona klasifikuje potraživanja od
kupaca prema broju dana nenaplaćenih potraživanja i obezbjeđuje korisne
informacije o kvalitetu potraživanja preduzeća. Kod analize potraživanja može
se provoditi i analiza prosječne starosti potraživanja od kupaca. Jedan od
načina za izračunavanje prosječne starosti potraživanja od kupaca je da se
izračunava ponerisani prosjek za svako nenaplaćeno potraživanje. Ponder za
svako potraživanje se dobije tako što se podjeli iznos datog potraživanja sa
ukupnim iznosom svih nenaplaćenih potraživanja. Analiza potraživanja može se
vršiti pomoću racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Formula za
izračunavanje ovog racia glasi:
Racio
gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja= Tr. nenaplativih
potraživanja/prodaja na kredit
Odluka o postupcima
naplate nenaplaćenih potraživanja
Preduzećima stoji
na raspolaganju više postupaka kod naplate potraživanja, a najčešće se koriste:
- pismene opomene,
- telefonski pozivi,
- lične posjete kupcu,
- angažovanje specijalnih agencija za naplatu kredita i
- preduzimanje pravnih radnji.
Kada
preduzeće identifikuje neizmirene račune, može preduzeti sljedeće korake:
- Preduzeće šalje pismo vlasniku neizmirenog računa. Preduzeće može poslati ljubazan «prijateljski podsjetnik» onim kupcima koji samo nekoliko dana kasne sa uplatom.
- Preduzeće poziva neurednog kupca na razgovor o naplati. Telefonski poziv će uslijediti onda kada je preduzeće već nekoliko puta poslalo pismo.
- Preduzeće šalje svog predstavnika na sastanak sa neurednim kupcem.
- Preduzeće angažuje agenciju za naplatu kredita.
- Preduzeće poduzima pravne mjere protiv neurednog kupca.
Jednu od osnovnih varijabli naplate
potraživanja predstavljaju troškovi za naplatu potraživanja. Sa
povećanjem iznosa troškova za naplatu potraživanja, smanjuje se udio gubitaka
zbog nenaplativih potraživanja i skraćuje prosječno vrijeme naplate
potraživanja.
Povećanjem troškova naplate
potraživanja dolazi do smanjenja iznosa gubitaka zbog nenaplativosti
potraživanja. Taj odnos, nije linearan. Inicijalni izdaci za naplatu vjerovatno
će malo redukovati gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Dodatni izdaci do
određene tačke imaju signifikantne efekte, nakon toga počinju imati manje
efekte u daljem redukovanju tih gubitaka. Poslije tačke zasićenja svi dodatni
izdaci za naplatu zakašnjelih potraživanja gube svoju efikasnost. Razlog tome
je što dodatni izdaci za naplatu potraživanja beznačajno utiču na smanjenje
gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i ne mogu da obezbijede svoje sopstveno
pokriće. Ako bi se povukla paralelna linija sa linijom troškova naplate
potraživanja, tada bi se taj prostor odnosio na gubitke zbog nenaplativosti
potraživanja. Ovi gubici su prouzrokovani dejstvom kreditne politike.
Optimalna
kreditna politikapodrazumijeva balans između prirasta
novčanih tokova dobijenih kroz dodatne prodaje na kredit, koje preduzeće nije
moglo realizovati na drugi način, i prirasta troškova nastalih povećanjem
potraživanja od kupaca.
Troškovi
odobravanja kredita su:
- trošak od eventualno nenaplaćenih nekih potraživanja,
- trošak kratkoročnog finansiranja budući preduzeće mora da finansira potraživanja za koja je odobarila kredit,
- trošak upravljanja kreditom i naplate kredita, kako se povećava broj odobrenih kredita tako i ovi troškovi rastu,
- oportunitetni trošak od izgubljeni prodaja u sličaju neproširenja kredita. Ovi troškovi opadaju kako raste broj odobrenih kredita.
Rezultirajući balans osigurava
optimalan iznos kredita koje preduzeće treba da odobri svojim kupcima.
Neke
praktične napomene u vezi s menadžmentom potraživanja
- Uspostavljanje kreditne politike
Preduzeće bi trebalo da uspostavi
kreditnu politiku, a ne da prihvati činjenicu da je kredit neophodan.
- Ocjenjivanje kreditne sposobnosti kupaca
Preduzeće bi trebalo uspostaviti
politiku istraživanja kreditne sposobnosti i ne bi trebalo da bude spremno da
odobrava kredit prije nego što se uvjeri da je rizik odobravanja kredita
prihvatljiv. Granice kreditiranja bi trebale biti uspostavljene i te granice će
obično variratu od kupca do kupca zavisno od tumačenja kreditne sposobnosti
procijenjene sa stanovišta dobavljača. Dobavljač bi trebao uspostaviti sistem «
osluškivanja signala» tako da za svakog korisnika kredita može pratiti signale
njegove potencijalne nelikvidnosti, što će mu omogućiti da reaguje brzo.
- Uspostavljanje efektivne evidencije o kupcima
Sistem bi trebao biti uspostavljen
tako da osigura:
- da se nikakva dobra ne distribuiraju osim ako je potvrđeno da se tom isporukom neće prekoračiti kreditni limit kupca,
- da se faktura za dobra data na kredit ispostavlja što je brže moguće poslije isporuke istih, što podstiče kupce da iniciraju plaćanje prije nego kasnije,
- da se postojeći dužnici sistematično kontrolišu, a oni koji kasne da se podsjete trebaju platiti svoj dug.
- Uspostavljanje politike za loša potraživanja
Preduzeće treba odlučiti koju će
politiku otpisivanja loših potraživanja koristiti. Važno je da se otpisivanje
loših potraživanja pojavljuju kada prođu svi korisnici predviđeni politikom.
Takođe je važno da otpisivanje loših potraživanja može odobriti samo zaposlenik
koji je visoko rangiran na hijerarhijskoj ljestvici.
- Razmatranje odobravanja popusta za promptna plaćanja
Trebaju biti procijenjeni troškovi i
prednosti davanja popusta. Ako preduzeće
uspostavi određenu politiku davanja popusta, treba voditi računa da se
kupcu može uskratiti popust samo ako je platio izvan predviđenog perioda.
- Razmatranje faktoringa potraživanja
Postoji mogućnost da preduzeće uđe u
posao sa faktorom. Tada faktor naplaćuje potraživanja u ime dobavljača. Ugovori
o cijenama mogu biti različiti, ali, sasvim tipično, isplate od strane faktora
se vrše odmah po prodaji robe, koji kasnije naplaćuje dugovanja nastala po tom
osnovu dužnia i upravlja svim računovodstvenim i administrativnim pitanjima
vezanim za taj posao.
- Upravljanjem rizikom deviznog kursa
Kada preduzeće ima i prodaju u
stranoj valuti postoji mogućnost da se pojave negativna kretanja kursa u
periodu od prodaje robe na kredit do izmirenja obaveza, što će smanjiti
vrijednost potraživanja. Jedan od načina da se ovo izbjegne je da se koriste
derivati na stranom tržištu valuta.
- Racio brojevi
Oni mogu biti korisni u menadžmentu
potraživanja. Vjerovatno najviše upotrebljivani racio je prosječno vrijeme naplate
potraživanja ( prosječna potraživanja od kupaca x 360 / godišnja
prodaja na kredit), koji indicira prosječno vrijeme koje prođe od prodaje do
naplate potraživanja. Ovaj racio broj daje opšti utisak o tome šta se stvarno
dešava sa potraživanjima i on se može porediti sa opštom politikom koju
preduzeće vodi prema kupcima, obezbjeđujući tako jedan od mehanizama kontrole.
XI
MENADŽMENT ZALIHA
Zalihe predstavljaju obično znatan
dio poslovnih sredstava preduzeća i zato zahtjevaju velika novčana ulaganja.
Zalihe koje se drže na skladištu su zamrznuta imovina. Efikasan menadžment
zaliha podrazumijeva analizu troškova i koristi od posjedovanja zaliha. U
proizvodnom preduzeću zalihe mogu biti u obliku: sirovina i materijala,
nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda. Trgovinska preduzeća na veliko,
trgovina na malo imaju zalihe trgovačke robe.
Sirovine
i materijal
podrazumijevaju različite sirovine i različite vrste materijala. Ukupna
potrebna količina ove vrste zaliha je pod uticajem više faktora među kojima se
posebno ističu:
·
Vrijeme potrebno da se izvrši porudžba-se
odnosi na broj dana koji protekne od momenta upućivanja porudžbe dobavljaču do
momenta prijema sirovina i materijala u magacin.
·
Učestalost upotrebe sirovina i
materijala-utiče na nivo njihovih zaliha.
·
Cijena sirovina i materijala-je također
značajan faktor od koga zavisi efikasno upravljanje zalihama.
·
Fizičke i komercijalne karakteristike
sirovina i materijala-nivo ulaganja u zalihe sirovina i materijala uslovljen je
i njihovim karakteristikama. Zalihe sirovina i materijala koje su izložene
većem riziku od loma, kvara, škarta, moralnog zastrajevanja i sl.
Nedovršena
proizvodnja podrazumijeva
sve one zalihe koje se nalaze u proizvodnom procesu. Nivo nedovršene
proizvodnje povezan je sa dužinom trajanja proizvodnom procesa koji
podrazumijeva vremenski period od stavljanja sirovina i materijala u
proizvodnju do završetka gotovih proizvoda. Izvjesne odluke menadžmenta mogu
uticati na proizvodno vrijeme i ulaganja u nedovršenu proizvodnju. Jedna od
takvih odluka je i odluka o proizvodnji pojedinačnih djelova i sklopova
finalnog proizvoda u manjim ili većim serijama. Dok odluka o proizvodnji u
manjim serijama dovodi do izvjesnog povećanja troškova proizvodnje i snižavanja
zaliha nedovršene proizvodnje dotle odluka o proizvodnji u većim serijama ima
sasvim suprotan učinak.
Zalihe
gotovih proizvoda su one zalihe čiji je proces proizvodnje u potpunosti
završen ali koje još nisu prodate. Male zalihe gotovih proizvoda obično
posjeduju preduzeća koja proizvode isključivo po narudžbi budući da su ti
proizvodi praktično prodati prije nego što su i proizvedeni. U dugom roku
kretanje nivoa zaliha gotovih proizvoda proporcionalno je obimu prodaje.
Ukoliko stvarni obim prodaje padne ispod očekivanog nužno je smanjiti obim
proizvodnje kako ne bi došlo do gomilanja zaliha gotovih proizvoda a time i
vezivanja značajnih finansijskih sredstava u tim zalihama. Inače držanje većih
zaliha gotovih proizvoda može da bude potaknuto težnjom za većom ekonomičnošću.
Upravljanje zalihama predstavlja
multifunkcionalan problem jer se odlukama finansijske, prodajne, proizvodne i
nabavne funkcije može upravljati sa pojedinačnim i ukupnim zalihama.
Finansijski menadžeri znaju da svaka
odluka o zalihama ima uticaj na finansijske probleme preduzeća. Zbog toga oni
imaju obavezu da stalno preispituju neophodnost vezivanja gotovine u svim
oblicima zaliha.
Menadžeri nabavne fukncije
isključivo su zainteresovani za zalihe sirovina i materijala. Njihova je
odgovornost u prvom redu da sirovine i materijal koji je potreban proizvodnji
obezbjede u dovoljnim količinama i u pravo vrijeme. Menadžeri nabavne funkcije
mogu biti stimulisani da kupuju sirovine i materijal u većim količinama nego
što je to potrebno proizvodnji iz viših razloga:
Mogućnost korištenja količinskog
popusta pri nabavci
Očekivanje porasta cijena
Očekivanje nestašice pojedinih
sirovina i materijala na tržištu nabavke.
Menadžeri proizvodnje zainteresovani
su prvenstveno za zalihe sirovina i materijala i proizvodnje u toku. Kvalitet
odluka menadžera proizvodnje zavisi u prvom redu od kvaliteta snabdijevanja
prodajne funkcije zalihama gotovih proizvoda i od visine ukupnih prosječnih
troškova po jedinici proizvoda. Dok menadžer proizvodnje teži obilnijim
zalihama sirovina i materijala, boljeg kvaliteta i potrebih asortimana dotle
finansijski menadžer gleda na te zalihe kao na uloženi novac koji također ima
svoju cijenu.
Menadžeri prodaje zainteresovani su
za što veći nivo svih vrsta zaliha gotovih proizvoda. Tobi im omogućilo da na
vrijeme zadovolje sve pristigle porudžbine od strane kupaca. Pošto se
efikasnost prodajne funkcije ocjenjuje na bazi ostvarenog obima i prihoda od
prodaje to je logična trežnja prodajne funkcije da ne dođe do smanjenja prodaje
usljed nedostatka zaliha.
Klasifikacija
troškova zaliha
Obično se troškovi zaliha
klasifikuju na:
·
Troškovi nabavljanja zaliha
·
Troškovi držanja zaliha
·
Troškovi nedostatka zaliha
Troškovi nabavljanja zaliha –su troškovi
koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi obuhvataju: troškove
ispostavljanja porudžbina uključujući i troškove pripreme proizvodnje, troškove
prijema, istovara, kontrole i smještaja zaliha, i propuštene količinske
popuste. Troškovi nabavljanja zaliha zavise od
broja izvršenih porudžbina zaliha. To znači da su oni fiksni i da ne
zavise od veličine porudžbine.
Troškovi držanja zaliha- su troškovi
koji su prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni uključuju:
troškove vezivanja kapitala, troškove uskladištenja, troškove osiguranja i
troškove amortizacije i zastarjevanja. Stvaranje i držanje zaliha predstavlja
istovremeno vezivanje određenog iznosa finansijskih sredstava odnosno kapitala
za taj oblik poslovnih ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim
iznosom bezkamatnih kredita koje garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni
samo u slučaju kupovine zaliha.
Troškovi nedostatka zaliha-nastaju
usljed nedostatka zaliha,sirovina i materijala koje su neophodne za normalno
odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda za
koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju:
propuštene prihode od prodaje, gubitak reputacije goodwill-a od strane kupaca,
i gubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje. Troškovi nedostatka zaliha
sirovina i materijala izazivaju povećanja ukupnih i prosječnih troškova zbog
smanjenog obima ili prekida proizvodnje. U slučaju nedostatka zaliha gotovih
proizvoda kupac može da :odustane od porudžbine, prihvati supstitut umjesto
porudžbenog proizvoda,i pristane da čeka na traženi proizvod. Troškove
nedostatka zaliha je veoma teško kvantitativno izraziti u realnom životu.
Međutim i samo saznanje da postoje ovi troškovi stimulira menadžment da
preduzima određene mjere u težnji da oni budu što niži. Jedna od mjera koja je
usmjerena u tom pravcu je formiranje rezervnih zaliha koji predstavljaju zalihe
iznad tekućih potreba proizvodnje i prodaje.
Menadžeri obično
koriste sljedeće tehnike za kontrolu troškova zaliha:
1.
ABC metoda
2.
Model ekonomične veličine porudžbine (EOQ)
3.
Just in time (JIT) metoda.
1.ABC
metoda
Pored klasifikacije zaliha na
sirovine i materijal, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode postoji i
njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja predstavljaju.
Klasificirane su na:
·
Grupa A sadrži 20% artikala na zalihi i 80% od ukupne
vrijednosti zaliha
·
Grupa B sadrži 30$ artikala na zalihi ali
samo 15% od ukupne vrijednosti zaliha
·
Grupa C sadrži 50% artikala na zalihi ali
samo 5% od ukupne vrijednosti zaliha.
Ovako razvrstavanje zaliha pokazuje
da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi koji zahtjevaju
najveća novčana ulaganja čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha.
Shodno tome artikli iz grupe A podrazumijevaju najveći stepen kontrole, dok
artikli iz grupe B i C mogu imati mnogo manje, rigorozne i ne tao česte
provjere.
Ovaj je sistem poznat pod nazivom
ABC metoda kontrole zaliha. Za ABC metodu kontrole zaliha može se reći da
predstavlja prvi korak u izgradnji solidarnog sistema kontrole zaliha.
2.Model
ekonomične veličine porudžbine – EOQ model
Finansijski menadžer mora razumjeti
logiku modela ekonomične veličine
porudžbine, koji je jedan od najkorišćenijih matematičkih modela u
poslovnom svijetu i koji ima više primjena i izvan zaliha.
Model ekonomične veličine
porudžbine je model na bazi koga određujemo optimalnu veličinu porudžbine
za određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procijenjena upotreba, trošak
nabavljanja i trošak držanja.
Osnovni
model polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki:
- prodaja zaliha se može perfektno ocijeniti,
- upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, nakon potpunog iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2,
- troškovi nabavljanja su konstantni,
- troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena,
- porudžbine se realizuju bez odlaganja.
Ukupni
trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih
porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se
ukupni trošak držanja zaliha
dobije množenjem prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne
jedinice zaliha.
Ukupni
trošak zaliha jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i
ukupnog troška držanja zaliha.
Formula za ukupne
troškove zaliha može se napistai u sljedećem obliku:
gdje je:
Tu - ukupni trošak
zaliha,
S -
godišnja prodaja u jedinicama,
Q - veličina porudžbine u
jedinicama,
S/Q - broj godišnjih porudžbina,
F -
fiksni trošak po porudžbini i
C - godišnji trošak držanja zaliha
po jedinici.
Optimalna
veličina porudžbine je ona veličina porudžbine koja
obezbjeđuje najniži ukupan trošak zaliha. Optimalnu porudžbinu veličine dobit
ćemo derivacijom u ukupnim troškovima, izjednačavanjem derivacije s nulom i
rješenjem po Q.
Formula za
određivanje optimalne veličine porudžbine glasi:
Troškovi
držanja zaliha se mijenjaju proporcionalno sa veličinom porudžbine,
dok se troškovi nabavljanja mijenjaju obrnuto proporcionalno sa veličinom
porudžbine. Što su veće porudžbine, to je veći ukupan iznos zaliha, što
implicira veće troškove držanja zaliha. Velike porudžbine znače manje broj
porudžbina, usljed čega su i relativno niži troškovi nabavljanja zaliha. Možemo
reći da je optimalna veličina porudžbine u tački u kojoj su izbalansirane dvije
vrste troškova.
Osnovni
EOQ model ima određene slabosti, od kojih su najizraženije sljedeće:
- godišnja potražanja za zalihama se ne može perfektno procijeniti,
- potražnja za zalihama se ne mora odvijati ravnomjerno brzinom tokom čitave godine, odnosno može fluktuirati tokom godine na sezonskoj osnovi,
- uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine,
- troškovi nedostatke zaliha se ignorišu u modelu.
Osnovni
EOQ model zahtijeva dopune koje uvažavaju realnu situaciju u preduzeću. Sada možemo
dopuniti analizu, te vidjeti šta se događa:
- ako se zalihe mogu promptno isporučiti i
- ako je prodaja zaliha neizvjesna, tj. ukoliko se ona ne može perfektno procijeniti.
Uobičajeno je da postoji izvjesno
vrijeme za procesiranje porudžbine, tako da nije prihvatljivo dopustiti da
zalihe padnu na nulu prije nego što se ispostavi nova narudžba, jer bi tada
došlo do prekida prodaje. Tačku ispostavljanja porudžbine treba pomaknuti
naprijed za onoliko dana koliko traje procesiranje porudžbine.
Tačka porudžbine se
može iskazati kao:
Tačka
porudžbine = Vrijeme procesiranja
porudžbine x Dnevno korišćenje zaliha
EOQ model zahtijeva dopunu, odnosno
proširenje. Osnovna dopuna EOQ modela
se sastoji u formiranju rezervnih zaliha, čime se troškovi
nedostatka zaliha uključuju u menadžment zaliha. Rezervne zalihe se koriste kao
zaštita za slučaj da dođe do povećanja prodaje ili kašnjenja porudžbina. Nivo
rezervnih zaliha se povećava sa rastom vjerovatnoće nedostatka zaliha, a
smanjuje sa povećanjem troškova držanja zaliha. Kod donošenja odluke o
formiranju rezervnih zaliha treba izbalansirati dodatne troškove držanja
srazmjerno većih zaliha sa uštedama u troškovima nedostatka zaliha.
Formula
za izračunavanje prosječnih zaliha glasi:
gdje je
Q' - prosječan nivo zaliha u slučaju
korišćenja rezervnih zaliha,
Q
- veličina porudžbine i
Qr - veličina rezervne zalihe.
Nova porudžbina veličine optimalne
porudžbine (Q*) poručit će se kada zalihe padnu na nivo Qn, koje se sastoje od
rezervne zalihe Qr uvećane za količinu zaliha potrebnu za vrijeme procesiranja
porudžbine.
Formula za
izračunavanje količine pri kojoj treba proučavati zalihe kod postojanja
rezervnih zaliha i dužeg vremena procesiranja porudžbina glasi:
Qn = Qr + Qpp
NEKE
PRAKTIČNE NAPOMENE U VEZI S MENADŽMENTOM ZALIHA
Optimalna
količina porudžbine
Ona bi trebala biti uspostavljena za
svaku zalihu, upotrebom osnovnog modela ili neke više sofisticirane verzije.
Ova kvantifikacija bi trebalo da se periodično preispituje, a između tih
preispitivanja utvrđeni iznos bi se trebao koristiti kao veličina porudžbine
koju bi trebalo poručivati, osim u nekim neobičnim okolnostima.
Nivo
zaliha pri kojem moramo izvršiti ponovnu porudžbinu
Ovaj nivo zaliha ponajviše zavisi od
vremena procesiranja porudžbine i stope upotrebe zaliha. Porudžbina bi trebala
doći u perduzeće kada nivo zaliha dostignenivo rezervnih zaliha.
Pouzdana
evidencija zaliha
Osim kada perduzeće zna šta drži u
obliku zaliha, menadžment zaliha je veoma nepouzdan. Veoma je moguće da se u
praksi dobije dovoljno informacija o zalihama fizičkim posmatranjem.
Racio
brojevi
Oni mogu biti koriščeni u
menadžmentu zaliha, naročito koeficijent obrta zaliha i broja dana vezivanja
zaliha. Pomoću ovih pokazatelja možemo provjeriti da li se u preduzeću slijedi
uspostavljena politika zaliha.
Sigurnost
i ovlašćenja
Rutinski sistem bi trebalo
uspostaviti tako da se zalihe mogu peoučavati i upotrebljavati samo pod
nadzorom nekog višeg zaposlenika. Ovo uključuje da se odredi ko ima ovlašćenja
da odobri porudžbinu i da osigura da se zalihe drže u nekom ograđenom prostoru.
U suprotnom, prijem i izdavanje zaliha
učinit će se uglavnom preprekom za aktivnost perduzeća. Jer, sistem u kome bilo
ko može poručiti zalihe i gdje se iste mogu koristiti bez nadzora je blizu
haotičnog stanja.
3.Just
in time metoda
Prva kompanija koja je počela
koristiti JIT je Toyota japanski proizvođač automobila. JIT metoda upravljanja
zalihama znači da se zalihe materijala dobavljaju i ubacuju u proizvodnju
upravo u vrijeme kada su potrebna ili tačno-na-vrijeme. Druga primjena JIT
metode se odnosi na završetak procesa proizvodnje upravo na vrijeme kako bi se
gotovi proizvodi isporučili kupcima tako bi zalihe svih vrsta bile svedene na
goli minimum. Ovo pak zahtjeva: visok kvalitet zaliha, blizinu dobavljača radi
omogućavanja dostave na dnevnoj bazi ili po određenim satima i efikasan sistem
bavljenja zalihama.
Jedan od očiglednih rezultata
primjene JIT metode je smanjenje iznosa novca vezanog u zalihama materijala i
gotovih proizvoda. Koliko će preduzeće biti blizu idelau JIT-a ovisi o vrsti
proizvodnog procesa i prirodi dobavljačkih industrija no to je vrijedan cilj
većine preduzeća.
MJERILA
EFIKASNOSTI MENADŽMENTA ZALIHA
Koeficijent
obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno
najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja
zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku obračunskog
perioda a broj dana vezivanja zaliha
pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha materijala i gotovih proizvoda
na skladištu, a kod zaliha nedovršene proizvodnje broj dana u stvari iskazuje
prosječan broj dana trajanja proizvodnje gotovog proizvoda.
Ovako utvrđeni koeficijenti obrta su podložni uticaju računovodstvenih metoda
bilansiranja uspjeha. Nezavisno
od metoda procjenjivanja zaliha, umjeren agregatni koeficijent obrta zaliha
može da rezultira iz činjenice da se jedan dio zaliha obrće zadovoljavajuće
brzo, dok drugi nedozvoljeno sporo. U skladu sa tradicionalnom interpretacijom
koeficijenta obrta, veći koeficijent obrta, odnosno manje ukupne zalihe prema
cijeni koštanja realizovanih proizvoda,
označava efikasniji menadžment zaliha. Sa ovakvim menadžmentom zaliha preduzeće
bi moglo lako da ostane bez dovoljno zaliha, a time i sposobnosti da
zadovoljava prispjele porudžbine od strane kupaca. Visok koeficijent obrata
poželjan je samo pod uslovom da je kompatibilan sa efikasnim poslovanjem,
odnosno efikasnim izvršenjem proizvodnje i prodaje.
Indeks
efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i
manjka u raspoloživim zalihama u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim
zalihama podrazumijevamo one koje se nalaze na bazi nekog planiranog
koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se stvarno
raspoložive zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks
efikasnosti upravljanja zalihama.
XII
OCJENA ISPLATIVNOSTI KAPITALNIH ULAGANJA
Donošenje dugoročnih investicionih
odluka pripada grupi najvažnijih odluka koje menadžment bilo kojeg preduzeća
mora donijeti. Očigledno je da se radi o odlukama čije se posljedice
manifestuju u jednom dužem vremenskom periodu. Posljedice izbora, dobre ili
loše, utiču na perspektivu preduzeća, na njegov dugoročni opstanak, rast i
razvoj.
Kada evaluiraju
potencijalne kapitalne investicije, koorporativni menadžeri bi trebali da
razmotre četiri ključna pitanja:
- Da li su projekti nezavisni ili međusobno isključivi?
- Da li su projekti iste veličine, obrazaca tokova novca i vremena trajanja?
- Da li su projekti predmet racionisanja kapitala?
- Da li projekti imaju isti rizik?
Kada obavljaju analizu projekta,
donosioci odluka moraju razumjeti načinjene pretpostavke, korištene tehnike i
stvarna značenja rezultata. Preduzeće bi trebalo primarno da preduzme kapitalne
investicije ako se kreira vrijednost za vlasnike. Najbolja tehnika za
postizanje ovog cilja je kriterijum neto sadašnje vrijednosti. U praksi,
donosioci odluka često koriste druge metode.
Da bi se donijela
dobra odluka, model bi trebao, kao minimum, uzeti u obzir:
- sve relevantne tokove novca,
- vremensku vrijednost novca,
- rizik kao refleksiju zahtijevane stope povrata.
Načinit ćemo
slijedeće pretpostavke:
- donosioci finansijskih odluka su racionalni u ekonomskom smislu, što znači da oni očekuju da će realizovati maksimalni povrat uz prihvaćeni nivo rizika,
- svi projekti imaju isti nivo rizika kao i cijelo preduzeće,
- troškovi kapitala preduzeća su konstantni cijelo vrijeme pri iznosu investiranih fondova u kapitalne projekte,
- ne postoje ograničeni resursi.
KLASIFIKACIJA
I ANALIZA PROJEKATA
Prije nego što menadžeri primjene
pravila odlučivanja, morali bi znati razliku između nezavisnih i međusobno
isključivih projekata.
Nezavisni
projekti
su oni kod kojih prihvatanja ili odbacivanje jednog projekta ne utiče na odabir
ostalih projekata. Analizama možemo procijeniti efekte nezavisnih projekata na
vrijednost preduzeća, bez uzimanja u obzir efekata koji se odnose na druge
investicione mogućnosti.
Međusobno
isključivi projekti su oni kod kojih prihvatanje jednog
projekta spriječava realizaciju ostalih projekata.
Menadžeri
koriste različite tehnike u evaluaciji i selekciji kapitalnih investicija, kao
što su:
- neto sadašnja vrijednost – NPV,
- indeks probitabilnosti – PI,
- interna stopa povrata – IRR,
- modifikovana interna stopa povrata – MIRR,
- period povrata – PP,
- diskontovani period povrata – DPP.
NETO
SADAŠNJA VRIJEDNOST (NPV)
.. je suma sadašnjih vrijednosti
očekivanih gotovinskih priliva (koristi) i gotovinskih odliva (troškova)
projekta. Dakle, NPV je suma sadašnje vrijednosti cash flow-a koju projekat
generiše nakon vraćanja investiranog kapitala i nakon plaćanja zahtijevane
stope povrata na kapital.
Zahtijevana stopa
povrata predstavlja minimalno prihvatljiv procentualno izražen
povrat koji je neophodan da bi se pokrili troškovi kapitala i rizik projekta.
U teoriji, NPV se tretira kao
najbolji pristup zato što kao apsolutna mjera profitabilnosti projekta vodi ka
konceptualno ispravnim odlukama u ocjeni kapitalnih ulaganja.
Izračunavanje
neto sadašnje vrijednosti
.. podrazumjeva diskontovanje
odgovarajućih tokova gotovine odgovarajućom zahtijevanom sumom povrata i
sumiranje tako diskontovanih tokova gotovine.
Opšta formula za
izračunavanje NPV-a je:
gdje je:
CFt – očekivani cash flow
za period t,
k – zahtijevana stopa povrata,
n – očekivani vijek trajanja projekta.
NPV možemo izračunati i na takav
način da od sadašnje vrijednosti gotovinskih priliva oduzmemo sadašnju
vrijednost gotovinskih odliva. Razlika između ova dva toka je neto cash flow
ili NPV.
Taj izraz se može
napisati na slijedeći način:
NPV=
Menadžeri često koriste ukupni
trošak kapitala kao minimalnu zahtijevanu stopu povrata za projekte koji imaju
rizik jednak riziku preduzeća. Ukoliko su neki projekti manje ili više rizični
u odnosu na cjelokupno preduzeće, tada analitičari pribjegavaju diskontnoj
stopi koja se razlikuje od ukupnog troška kapitala preduzeća, upravo da bi
prikazali rizik projekta koji se razmatra.
Pravila
odlučivanja za neto sadašnju vrijednost:
- za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je NPV nula ili pozitivna, a odbacujemo projekat ako je NPV negativna;
- za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najvišom pozitivnom NPV.
Preduzeće bi trebalo prihvatiti
projekat u onom slučaju gdje je NPV=0, jer je tada projekat zaradio zahtijevanu
stopu povrata. Pozitivna neto sadašnja vrijednost projekta povećava blagostanje dioničara dok
ga negativna smanjuje.
Odabir projekta sa pozitivnom NPV
podrazumjeva da bi se vrijednost preduzeća trebala povećati za iznos pozitivne
NPV. Projekti sa pozitivnom NPV su obično rezultat neke konkurentske prednosti.
Racionalni menadžeri će odabrati sve projekte sa pozitivnom NPV i odbaciti sve
one sa negativnom NPV.
U praksi, može se desiti da mala
vrijednost NPV-a ne osigura dovoljnu zaštitu od grešaka u prognoziranju. U slučaju
da je NPV jednaka nuli, preduzeće će biti tehnički indiferentno prema
posmatranom projektu. Ako preduzeće preduzima projekte čija je neto sadašnja
vrijednost jednaka nuli pozicija dioničara ostaje nepromijenjena, preduzeće
postaje veće, ali cijene njegovih dionica ostaju nepromijenjene.
Pristrasnosti
u prognoziranju nekada postoje. Npr., oni koji predlažu projekat mogu
precijeniti gotovinske prilive, a potcijeniti gotovinske odlive. Ove
pristrasnosti uvećavaju NPV projekta. Ukoliko donosioci odluka ne postanu
svjesni ovog problema i ne naprave prilagodbe, prihvatiti će previše projekata
za koje se čini da imaju pozitivne NPV-ove.
Prednosti
neto sadašnje vrijednosti su:
- NPV metoda obezbjeđuje objektivni kriterijum za donošenje odluka u cilju maksimalizacije bogatstva dioničara;
- NPV pristup u potpunosti uvažava vremensku vrijednost novca i uzima u obzir sve gotovinske tokove tokom vijekta trajanja projekta;
- NPV metoda implicitno pretpostavlja da preduzeće može reinvestirati sve gotovinske prilive koje projekat generiše po zahtijevanoj stopi povrata tokom cijelog vijeka trajanja projekta;
- NPV pristup osigurava teorijske ispravne odluke o prihvatanju ili odbacivanju projekata, kako za nezavisne tako i za međusobno isključive projekte.
Nedostaci
neto sadašnje vrijednosti:
- NPV ne obezbjeđuje mjeru koja se odnosi na profitabilnost;
- neki ljudi imaju različiti shvatanje značenja NPV mjere.
INDEKS PROFITABILNOSTI (PI)
.. koji se još naziva korist/trošak
racio, predstavlja odnos sadašnje vrijednosti očekivanih gotovinskih priliva
investicije i sadašnje vrijednosti očekivanih gotovinskih odliva. PI mjeri
relativnu profitabilnost bilo koje investicije ili porast vrijednosti po
sadašnjoj vrijednosti investirane KM. PI je varijanta NPV-a budući da obje
metode koriste iste inpute.
Izračunavanje
indeksa profitabilnosti
Opšta formula za
izračunavanje indeksa profitabilnosti glasi:
gdje su:
CIFt i COFt očekivani gotovinski
prilivi i odlivi, respektivno.
Ukoliko se investicioni izdatak desi
samo u godini 0, tada se gornja formula piše na slijedeći način:
Pravila
odlučivanja za indeks profitabilnosti:
- za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je PI jednak ili veći od 1, a odbacujemo ga ako je PI manji od 1;
- za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekte sa najvećim PI većim od 1 ili jednakim 1 (ako se desi konflikt između PI i NPV, prihvata se projekat sa najvećom pozitivnom NPV).
Za prihvatanje ili odbijanje
nezavisnih projekata zasnovanih na PI, referentna vrijednost je 1. Nezavisni
projekat treba prihvatiti ukoliko je PI veći od 1 za to što u tom slučaju
sadašnja vrijednost koristi projekta prevazilazi sadašnju vrijednost njegovih
troškova.
Kod projekta koji ima PI manji od 1,
sadašnja vrijednost troškova prevazilazi sadašnju vrijednost koristi, što znači
da je NPV negativna
Ukoliko je PI projekta jednak 1,
donosilac odluke će biti indiferentan između prihvatanja i odbacivanja
projekta.
Menadžeri bi trebali izbjegavati PI
tehniku kod međusobno isključivih projekata. Kod evaluacije takvih projekata može
se desiti da projekti sa najvećim PI nemaju i najveću NPV.
Prednosti
indeksa profitabilnosti su:
- PI metoda otkriva procenat po kojem bi investicija trebala da poveća blagostanje dioničara na svaku investiranu KM;
- PI pristup u potpunosti uzima u obzir vremensku vrijednost novca i sve gotovinske tokove tokom vijeka trajanja projekta;
- PI služi kao mjera za granicu greške.
Nedostaci
indeksa profitabilnosti su:
- donosioci odluka koji naučeni da interpretiraju NPV iznose ili IRR procente mogu imati poteškoće u razumjevanju oko toga zašto je investicija dobra ako joj je PI veći od 1;
- PI tehnika može dovesti do neispravnih odluka kada se koristi kod porešenja međusobno isključivih projekata.
INTERNA STOPA POVRATA (IRR)
.. je stopa povrata koja izjednačava
sadašnju vrijednost svih gtovinskih tokova sa nulom. To znači da je IRR stopa
povrata po kojoj je NPV nula.
Alternativno, IRR je stopa povrata
koja izjednačava sadašnju vrijednost budućih gotovinskih priliva projekta sa
sadašnjom vrijednošću njegovih gotovinskih odliva. IRR projekta je njegova
očekivana stopa povrata.
Izračunavanje
interne stope povrata
Prilikom izračunavanja IRR polazi se
od toga da preduzeće može reinvestirati gotovinske tokove po IRR projekta.
Formula za
izračunavanje IRR glasi:
Ako se svi izdaci investicije dese u
godini 0, pratimo li serije gotovinskih priliva, prethodna jednačina postaje:
Postoje dvije
metode za izračunavanje IRR:
- metoda pokušaja i greške,
- metoda pomoću radne tabele.
Izračunavanje IRR
pomoću metode pokušaja i greške podrazumjeva nekoliko koraka:
- odabir diskontne stope koja bi mogla odražavati IRR projekta,
- izračunavanje NPV projekta pomoću odabrane diskontne stope i provjeravanje da li je NPV nula. Ukoliko NPV nije nula, treba odabrati veću diskontnu stopu ako je NPV pozitivna, ili nižu ako je NPV negativna;
- ponavljati ovaj proces sve dok se ne dobije da je NPV nula.
Pravila
odlučivanja za internu stopu povrata:
- za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je IRR projekta jednaka ili veća od zahtijevane stope povrata, a odbacujemo projekat ako je IRR manja od zahtijevane stope povrata;
- za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najvišom IRR koja je veća od zahtijevane stope povrata.
Upotreba IRR kao pravila odlučivanja
podrazumjeva uspostavljanje zahtijevane stope povrata ili preponske stope kao
benchmarka za vrednovanje prihvatljivosti projekta. Ova stopa je minimalno
prihvatljiva IRR, koja će rezulturati da projekat poveća bogatstvo dioničara
Prednosti
interne stope povrata su:
1.
IRR mjeri profitabilnost kao procenat
iskazujući povrat na svaku investiranu KM;
2.
IRR pristup u potpunosti uzima u obzir
vremensku vrijednost novca i sve gotovinske tokove koji se pojavljuju tokom
vijeka trajanja projekta;
3.
IRR osigurava informacije o sigurnosnoj
marži menadžerima;
4.
neki menadžeri preferiraju IRR u odnosu na
NPV, jer više vole da rade sa procentualno izraženim stopama, nego sa KM
vrijednostima kao kod NPV.
Nedostaci
interne stope povrata su:
1.
IRR metoda
može proizvesti nijedan IRR, jedan IRR ili višestruki IRR ako neki projekat ima
nekonvencionalni obrazac toka gotovine. Nekonvencionalni
obrazac toka gotovine ima više od jedne promjene predznaka u svojoj seriji
tokova gotovine.
2.
IRR metoda
implicitno pretpostavlja da će preduzeće biti u stanju da reinvestira sve gotovinske
prilive projekata po internoj stopi povrata projekta tokom cijelog njegovog
vijeka trajanja. Ova pretpostavka može biti nerealna jer IRR ne mora
nužno da reprezentuje stopu povrata koju preduzeće može zaraditi prilikom
reinvestiranja gotovinskih tokova.
3.
IRR može
dovesti do mogućih konfliktnih odluka o prihvatanju ili odbacivanju kada se
uporedi sa NPV za međusobno isključive projekte.
MODIFIKOVANA INTERNA STOPA POVRATA (MIRR)
.. je stopa povrata koaj izjednačava
sadašnju vrijednost gotovinskih odliva datog kapitalnog projekta sa sadašnjom
vrijednošću njegove konačne vrijednosti. Konačna vrijednost (TV) je vrijednost koja će se akumulirati
na kraju vijeka trajanja projekta sastavljajući gotovinske prilive projekta po
određenoj stopi, obično trošku kapitala, u periodu između nastanka gotovinskih
priliva (t) i kraja životnog vijeka
trajanaj (n).
U poređenju sa IRR, MIRR je
superiorniji indikator pouzdane stope povrata projekta. To je zbog toga što
MIRR generalno pretpostavlja da preduzeće reinvestira gotovinske prilive po
stopi mjerenoj troškom kapitala umjesto po IRR.
Izračunavanje
modifikovane interne stope povrata
Izračunavanje MIRR
zahtijeva tri koraka:
1.
procjenu sadašnje vrijednosti gotovinskih
odliva,
2.
sastavljanje budućih gotovinskih priliva
projekta po procijenjenoj stopi reinvestiranja u konačnoj vrijednosti,
3.
utvrđivanje diskontne stope koja
izjednačava konačnu vrijednost sa sadašnjom vrijednošću gotovinskih odliva.
Opšta formula za MIRR polazi od toga
da je sadašnja vrijednost gotovinskih odliva jednaka sadašnjoj vrijednosti
konačne vrijednosti, dakle:
Slijedeća formula se odnosi na
investicije koje podrazumjevaju inicijalni gotovinski odliv u t=0, koji je
popraćen sa nizom gotovinskih priliva od godine 1 do godine n:
Pravila
odlučivanja za modifikovanu internu stopu povrata:
1.
za
nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je MIRR jednaka ili veća od
zahtijevane stope ovrata projekta, a odbacujemo projekat ako je MIRR manja od
zahtijevane stope povrata;
2.
za
međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat gdje je najveća MIRR jednaka
ili veća od zahtijevane stope povrata.
Prednosti
modifikovane interne stope povrata su
MIRR ne samo da dijeli slične
prednosti sa metodom IRR, već i savladava nekoliko njenih nedostataka. Dodatne
prednosti MIRR nad IRR su slijedeće:
1.
MIRR
inkorporira bolju pretpostavku o reinvesticionoj stopi u odnosu na IRR tehniku. MIRR
polazi od toga da preduzeće može reinvestirati gotovinske prilive projekta po
nekoj eksplicitnoj stopi, dok IRR implicitno pretpostavlja da preduzeće može
reinvestirati gotovinske prilive po izračunatoj IRR projekta.
2.
MIRR
osigurava nedosmislen signal o prihvatanju/odbijanju kada su višestruke IRR
moguće.
Nedostaci
modifikovane interne stope povrata su:
MIRR neće moći dati odluku kojom se
maksimalizira vrijednost, kada se koristi za poređenje međusobno isključivih
projekata sa različitim obimom investiranja ili različitim rizikom.
PERIOD
POVRATA (PP)
.. predstavlja vrijeme koje je
potrebno investiciji da generiše dovoljno gotovinskih tokova da bi pokrila
inicijalni trošak. Ova metoda ističe da je preduzeće više spremno da prihvati
projekat ukoliko on može da povrati inicijalni trošak u što kraćem roku.
Izračunavanje
perioda povrata
Jedan od načina da se izrazi vrijeme
koje je potrebno da bi gotovinski tokovi bili jedani sumi investicije je:
0=∑CFt – I0
gdje je PP period povrata.
Ako se operativni gotovinski tokovi
pojave kroz svaku pojedinu godinu, onda naredna jednačina daje formulu za
izračunavanje perioda povrata pri dodavanju budućuh gotovinskih tokova:
Period povrata = Godina prije
potpunog povrata +
Pravila
odlučivanja za period povrata:
1.
Za
nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je njegov period povrata manji ili
jednak maksimalnom periodu povrata. U obrnutom slučaju, projekat odbacujemo.
2.
Za
međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najkraćim periodom
povrata, kada je period povrata manji ili jednak maksimalnom periodu povrata.
Prednosti
perioda povrata su:
1.
Koncept
perioda povrata je intuitivan i lako razumljiv. Preduzeća često
koriste ovu metodu da bi ispitale manje investicione odluke koj ene opravdavaju
detaljnu analizu.
2.
PP je
indikator likvidnosti i rizika projekta. Što je kraći
period povrata, to je veća likvidnost, jer projekat mnogo brže generiše gotovinske
prilive za pokriće inicijalne investicije. Povrat obezbjeđuje grubu mjeru
rizika projekta jer su dalji gotovinski tokovi nerazdvojivo rizičniji od onih
koji se očekuju u bližoj budućnosti.
Nedostaci
perioda povrata su:
1.
Ne postoje
čvrste smjernice za uspostavljanje maksimalnog perioda povrata.
2.
Metod
perioda povrata ignoriše vremenski raspored gotovinskih tokova unutar perioda
povrata.
Neuzimanje u obzir vremenske vrijednosti novca dovodi do nepotpunog izražavanja
pravog perioda povrata.
3.
Metoda
perioda povrata zanemaruje očekivane gotovinske tokove koji se pojavljuju izvan
perioda povrata. Ovo znači da metoda povrata ne uzima u obzir neke
operativne i konačne gotovinske tokove.
4.
Period
povrata ne osigurava objektivne kriterijume konzistentne sa maksimiziranjem
bogatstva dioničara. Metod perioda povrata može dovesti do odabira
projekata koji neće doprinijeti maksimaliziranju vrijednosti preduzeća.
5.
Metoda
perioda povrata ne mjeri profitabilnost, već samo brzinu kojom će se povratiti
inicijalna investicija.
DISKONTOVANI PERIOD
POVRATA (DPP)
.. predstavlja zahtijevani vremenski
period potreban da bi kumulativni diskontovani gotovinski tokovi investicije
bili jednaki nuli. DPP je vremenski period potreban da bi se inicijalna
investicija povratila sadašnjom vrijednošću očekivanih budućih gotovinskih
tokova.
Izračunavanje
diskontovanog perioda povrata
.. podrazumjeva diskontovanje
gotovinskih tokova projekta odgovarajućom diskontnom stopom, obično je to
trošak kapitala, i komparaciju diskontovanih kumulativnih gotovinskih tokova sa
inicijalnom investicijom.
DPP podrazumjeva
rješavanje slijedeće formule:
0=∑
Diskontovani period povrata = Godina
prije potpunog oporavka +
Pravila
odlučivanja za diskontovani period povrata:
- Za nezavisne projekte, prihvatamo projekat ako je diskontovani period povrata manji ili jednak maksimalnom diskontovanom periodu povrata. U obrnutom slučaju, projekat treba odbaciti.
- Za međusobno isključive projekte, prihvatamo projekat sa najkraćim diskontovanim periodom povrata, kada je diskontovani period povrata manji ili jednak maksimalnom diskontovanom periodu povrata.
DPP ima ista pravila odlučivanja kao
i metoda perioda povrata. Ipak, menadžment može postaviti produženi ili krajnji
period povrata kada je u pitanju diskontovani period povrata.
Prednosti
i nedostaci diskontovanog perioda povrata
Ako menadžeri koriste proizvoljnu
procjenu krajnjeg perioda povrata, diskontovani povrat će imati slične
prednosti i nedostatke kao i obični povrat, ali će uzimati u obzir vremensku
vrijednost novca u okviru perioda povrata.
Ukoliko menadžeri koriste
proizvoljni krajnji period povrat, a pri tome ne uzimaju u obzir gotovinske
tokove iznad te tačke, moglo bi se desiti da odbace projekat jer njegov DPP
prevazilazi krajnji period povrata uprkos tome što ima pozitivnu NPV.
Preciznije, ako menadžeri postave
proizvoljni krajnji period povrata osigurat će se od prihvatanja projekata koje
bi trebali odbaciti, iako bi se moglo desiti da odbace neke projekte koje bi
trebali prihvatiti. Obratno, ako menadžeri koriste pravilo odlučivanja koje
vodi ka prihvatanju bilo kojeg nezavisnog projekta sa definisanim diskontovanim
povratom, oni onda samo upotrebljavaju metodu diskontovanog perioda povrata na
način koji je konzistentan sa NPV tehnikom.
Za međusobno isključive projekte,
projekat sa kraćim diskontovanim povratom ne mora da obavezno ima veću NPV. DPP
za međusobno isključive projekte osigurava kompromis između perioda povrata i
NPV, ali mu nedostaje teorijsko uporište NPV metode.
SAŽETAK O TEHNIKAMA
ZA OCJENU ISPLATIVOSTI INVESTICIJA
Iako bi NPV metoda trebala da bude
primarni kriterijum za donošenje odluka o isplativosti investicija, i druge
metode imaju svoje vrline. Procjenjivanje inputa neophodnih za izračunavanje
NPV, kao i kod ostalih kriterijuma za donošenje odluka, utiče na potencijalne
greške u procjenjivanju. Zbog toga menadžeri često koriste višestruke
kriterijume u evaluaciji projekata jer svaka tehnika osigurava dodatne
informacije.
Kada preduzeće evaluira jedan,
nezavisan projekat sa konvencionalnim gotovinskim tokovima, NPV, PI,
IRR i MIRR rezultiraju istim odlukama o prihvatanju/odbacivanju projekta.
Period povrata i diskontovani period
povrata su inferiorne tehnike i mogu dovesti do neispravnih odluka. To znači da
projekat sa prihvatljivim regularnim povratom ili diskontovanim periodom
povrata ne mora obavezno da maksimalizira blagostanje dioničara.
MEĐUSOBNO
ISKLJUČIVE PROJEKTNE ODLUKE
Ukoliko su kapitalne investicije
međusobno isključive, odabir jedne investicije eliminiše drugu. Ovakve
investicije su često alternativni načini da se postigne isti rezultat.
Evaluacija međusobno isključivih projekata zahtijeva rangiranje. Pravila
odlučivanja koja se odnose na tehnike ocjene isplativosti investicija, mogu
dovesti do različitih rangiranja i samim tim i do različitih odluka.
Tri glavna razloga
koja uzrokuju konfliktna rangiranja međusobno isključivih projekata proizilaze
iz razlika u:
- početnom ulaganju (veličina ili obim),
- obrascima toka gotovine i
- vremenu trajanja projekta.
Ukoliko se konflikt desi, ključna
stvar jeste da se identifikuje tehnika koju bi preduzeće trebalo primjeniti
kako bi maksimalno uvećalo bogatstvo dioničara.
Ispravno rangiranje projekata sa
različitim vijekom trajanja zahtijeva modifikovanje osnovnog NPV modela. Dakle,
sposobnost da se evaluacija međusobno isključivih projekata izvrši na ispravan
način uključuje superiornost NPV modela u odnosu na druge modele. To znači da
osnovna ili proširena verzija NPV modela omogućava ispravno rangiranje
međusobno isključivih kapitalnih projekata koji će maksimalizirati vrijednost
preduzeće.
POREĐENJE
PROJEKATA SA RAZLIČITIM POČETNIM ULAGANJIMA
Kada
je jedan projekat veći od drugog, mogu se pojaviti problemi u
rangiranju između NPV i drugih DFC tehnika. Ova razlika u veličini može
prouzrokovati konflikt zato što NPV i PI predstavljaju različite vrste mjera –
apsolutne nasuprote relativne mjere.
NPV mjeri ukupnu sadašnju vrijednost
povrata u KM, dok PI mjeri sadašnju vrijednost povrata svake pojedine KM
inicijalne investicije. PI ne odražava razlike u skali investiranja zato što
ignoriše veličinu projekta.
Kada se rangiranje projekata
razlikuje između NPV i PI metode, NPV metoda je poželjnija zato što ona uvijek
izabere projekat koji će donijeti najveću vrijednost preduzeću.
Razlike
u veličini početne investicije mogu također da prouzrokuju
konflikt pri rangiranju između NPV i IRR
ili MIRR. Stopa povrata koja je izražena u procentu ne može praviti razlike
između projekata različitih veličina. NPV može praviti razliku između projekata
različitih veličina zato što NPV mjeri povrat KM u apsolutnom iznosu. Kada se
ovakav konflikt pojavi, NPV ponovo donosi odluku u skladu sa ciljem povećanja
bogatstva dioničara.
POREĐENJE
PROJEKATA SA RAZLIČITIM OBRASCIMA TOKA GOTOVINE
Drugi problem u rangiranju može da
se pojavi onda kada projekti imaju istu veličinu ali se razlikuju u vremenskom
rasporedu gotovinskih tokova. To znači da jedan projekat može ostvariti većinu
svojih tokova gotovine u ranijim godinama, dok neki drugi projekat može
ostvariti većinu svojih tokova gotovine u kasnijim godinama.
Različito rangiranje ponekad
proističe iz pretpostavljene reinvesticione stope. Reinvesticiona stopa
je pretpostavljena stopa povrata koju preduzeće može zaraditi poslovnim
ulaganjem priliva gotovine ostvarenog iz projekta.
DFC tehnike tipično pretpostavljaju
da preduzeće može reinvestirati gotovinske prilive od projekta kako bi se
ostavrio povrat koji je jednak stopi koja se koristi kod diskontovanja
gotovinskih tokova.
NPV metoda implicitno pretpostavlja
reinvestiranje tokova gotovine projekta u preduzeće po zahtijevanoj stopi
povrata, dok IRR pristup pretpostavlja reinvestiranje gotovine po internoj
stopi povrata projekta. Zbog toga, pretpostavljena reinvesticioan stopa se
razlikuje za projekte sa različitim
IRR-ovima.
Trošak kapitala je
generalno bolja pretpostavka za reinvesticionu stopu nego IRR zato što je ova
stopa više slična aktuelnoj reinvesticionoj stopi preduzeća. Kada se rangiranja
zasniva na konfliktu između IRR i NPV, NPV metoda ima prednost.
MIRR
ima prednost u odnosu na IRR, zato što MIRR eksplicitno pretpostavlja
da preduzeće može reinvestirati prilive gotovine projekta po stopi troška
kapitala preduzeća. Ukoliko dva međusobno isključiva projekta imaju istu
početni investiciju i očekivani vijek trajanja, NPV i MIRR će uvijek odabrati
isti projekat. Međutim, ukoliko se inicijalno ulaganje dva međusobno isključiva
projekta razlikuje, konflikt se može pojaviti. U ovakvoj situaciji, NPV je
bolja metoda zato što je superiorniji pokazatelj o tome kako će projekat
uticati na vrijednost preduzeća.
POREĐENJE
PROJEKATA SA RAZLIČITIM VIJEKOM TRAJANJA
Treći potencijalni konflikt se
pojavljuje kada se rangiraju međusobno isključivi projekti sa različitim
vijekom trajanja. DFC tehnike ne obezbjeđuje pouzdane odluke, osim ukoliko
menadžer može evaluirati projekte za jednake periode.
Projektima naročito nadostaje
usporedba na NPV osnovi, zato što bi preduzeće bilo u drugačijoj finansijskoj
poziciji u zavisnosti od toga koji projekat odabere.
Dvije procedure
koje se koriste za rješavanje problema rangiranja međusobno isključivih
projekata sa nejednakim vijekom trajanja su:
- zamjenski lanac i
- metoda ekvivalentnog godišnjeg anuiteta.
Zamjenski lanac predstavlja
niz zamjena jednog sredstva drugim sredstvom koje ima identične ili slične
karakteristike, sve dok je vijek ovih investicija isti. Ova metoda zahtijeva
pronalaženje zajedničkog perioda završetka, koji predstavlja vrijeme kada
oba projekta završavaju istovremeno. Ovaj datum ne može biti određen prije
kraja projekta koji ima duži vremenski period. Zamjenski lanci moraju biti
jednake dužine kako bi se izvršilo ispravno poređenje.
Nakon identifikovanja toka gotovine
kod zamjenskog lanca. Naredni korak je da se obračuna NPV produženog toka gotovine. Ovo uključuje pronalazak sadašnje
vrijednosti svih tokova gotovine i onda oduzimanje inicijalne vrijednosti
investicije.
Nakon poređenja oba projekta
prilagođenih na jednak životni vijek, pravilo odlučivanje je da se prihvati
projekat koji ima višu NPV.
Primjena metode zamjenskog lanca je
prikladna kada se aktivnost koja je realizovana ulaganjem nastavi kroz vrijeme.
Tipična pretpostavka u primjeni metode zamjenskog lanca je da preduzeće može
ponoviti projekte bez mijenjanja početne investicije, neto toka i zahtijevane
stope povrata. Ova pretpostavka može biti nerealna.
Ekvivalentni
godišnji anuitet (EAA)je drugi pristup koji se može koristiti za
rangiranje projekata sa nejednakim vijekom trajanja. Još se naziva i godišnja
NPV, ukazuje na to koliko NPV preduzeće očekuje da ostvari na godišnjoj
osnovi, dokle god preduzeće održava projekat.
EAA nije alternativa za NPV, već
direktan način da se razvije NPV rangiranje za međusobno isključive projekte sa
nejednakim vijekom trajanja.
Jednačina koja
slijedi daje formulu za izračunavanje EAA:
gdje PVIFAi,n predstavlja kamatni faktora sadašnje
vrijednosti anuiteta za n perioda uz
kamatnu stopu od i po periodu, koja
se obračunava kao .
Kada se ispituju međusobno
isključivi projekti, primjena EAA pristupa vodi ka donošenju odluke koja
maksimalno uvećava NPV i blagostanje dioničara.
Ovaj pristup podrazumjeva da
preduzeće može ponoviti investiranje u uporedivom vremenskom horizontu, ili da
preduzeće može ponoviti barem jednu od dvije investicije u neodređenom vremenu
trajanja.
Projekat sa višim EAA će neizbježno
imati i veću NPV kada se primjeni na bilo koji zajednički vijek trajanja. Dva
projekta sa identičnim NPV-ovima, ali različitim vijekom trajanja, imat će
različite EAA-ove. U ovoj situaciji, projekat sa kraćim vijekom trajanja imat
će viši EAA. Pravilo odlučivanja je da se prihvati projekat sa višim EAA.
ODLUKE O NAPUŠTANJU
U praksi, preduzeća često ne provedu
projekat do kraja njegovog fizičkog života. Umjesto toga, preduzeća mogu
odlučiti da prekinu investiciju. Kada se to dogodi, menadžeri donose odluku o
napuštanju, što i jeste tip realne opcije.
Realna
opcija
se dešava kada investicija u realna sredstva daje pravo, ali ne i obavezu da se
preduzmu dalje akcije u budućnosti.
Preduzeća mogu napustiti projekte iz
različitih razloga, kao što je promjena troškova i/ili beneficija tokom vremena
trajanja projekta.
Odluke o napuštanju su tip međusobno
isključivih investicionih analiza, jer ove odluke zahtijevaju odlučivanje
između pojedinačnih tokova gotovine. Prava vrijednost projekta može biti viša
nego NPV, koja je bazirana na njegovom fizičkom životu, ukoliko menadžeri
odluče da napuste projekat na kraju ekonomskog vijeka trajanja koji je kraći
nego njegov fizički vijek trajanja.
Ekonomski vijek
trajanja je period koji maksimalno uvećava NPV projekta i, kao
posljedica toga, maksimalno uvećava blagostanje dioničara.
Ukoliko preduzeće može realizovati
neku vrijednost napuštanja – AV
nakon prestanka projekta, preduzeće bi trebalo napustiti projekat u onoj tački
kada maksimalizira NPV svih koristi novca, uključujući i vrijednost napuštanja.
Vrijednost napuštanja je ustvari,
spašena vrijednost projekta. Ekonomski vijek trajanja investicije je projektov
vijek trajanja (d) koji daje najveću NPV. Ovaj pristup pretpostavlja da
preduzeće ne može investirati u identično sredstvao. Međutim, ukoliko preduzeće
može investirati u identično sredstvo, vrijeme za donošenja odluke o napuštanju
projekta koje maksimalno uvećava EAA bit će optimalno.
ODLUKE O RACIONISANJU
KAPITALA
Prihvatanje svih pozitivnih NPV
projekata pretpostavlja da ne postoji nikakav limit u pogledu veličine budžeta
kapitala. U praksi, preduzeća često posluju pod određenim kapitalnim
ograničenjima. Zajednički naziv za poslovanje sa ovim ograničenjem je racionalisanje kapitala, koje
predstavlja proces dodjeljivanja ograničenog iznosa kapitala prihvatljivim
kapitalnim projektima. Dakle, racionalisanje kapitala prisiljava menadžere da
izaberu između kapitalnih investicija sa pozitivnim NPV-ima.
Teorijski, racionalisanje kapitala
ne bi trebalo da postoji, ali zbog kapitalnih ograničenja ono često postoji u
stvarnosti.
Racionalisanje kapitala pojavljuje se u
dva glavna oblika:
- nametnuto spolja od strane davaoca sredstava i
- nametnuto iznutra menadžerskim odlukama.
Ograničenje nametnuto od strane
tržišta kapitala uključuje nemogućnost povećanja duga ili glavnice iznad nekog
određenog iznosa.
Samonametnuto
racionalisanje kapitala može proisteći iz:
- otpora preduzeća prema eksternom finansiranju,
- nesklonosti riziku viših menadžera preduzeća,
- nemonetarnih ograničenja,
- prisutnosti pristrasnosti u predvišanju tokova gotovine.
Menadžment može dati prednost ograničavanju eksternog finansiranja
kapitalnih projekata zato što želi izbjeći preuzimanje dodatnog duga ili
prikupljanje novog dioničkoga kapitala.
Menadžeri koji nisu skloni riziku mogu predložiti
racionalisanje kapitala da bi izbjegli prihvatanje projekata sa niskom NPV koji
imaju visoko opadajući rizik.
Nemonetarno
ograničenje se odnosi na nedostatak kvalifikovanog osoblja koje je
potrebno da bi se uspješno implementirali projekti.
Viši menadžeri mogu koristiti
racionalisanje kapitala kao sredstvo za obeshrabrivanje previše oduševljenih
projekcija tokova gotovine od
strane nižih menadžera.
Postoji
nekoliko metoda za za rangiranje projekata u slučaju racionisanja kapitala.
- Kada je racionalisanje kapitala određeno za pojedini period i kada su dostupni projekti nedjeljivi, poželjna metoda je prihvatljiva kombinacija projekata koji maksimiraju NPV unutar budžetskog ograničenja.
- Ukoliko je neki projekat nedjeljiv, preduzeće mora preuzeti čitav projekat i ostati unutar budžetskog ograničenja. Ovaj pristup je teorijski zdrav zato što NPV pokazuje neto korist koju je preduzeće ostvarilo usvajanjem odabranih kapitalnih projekata.
- Neki drugi pristupi, kao što su rangiranje projekata na osnovu njihovih NPV-ova, PI-ova ili IRR-ova, te odabir najboljih projekata u skladu sa budžetskim ograničenjem mogu biti nepouzdani indikatori u slučaju racionalisanju kapitala. Ove procedure mogu izgledati kao da daju pouzdano rangiranje investicija, ali ova pojava može biti samo iluzija.
TEHNIKE
OCJENE ISPLATIVOSTI INVESTICIJA U TEORIJI I PRAKSI
Mnoge tehnike se upotrebljavaju za
evaluaciju kapitalnih projekata. U skladu sa teorijom, preduzeća bi trebala
koristiti metode diskontovanog toka novca da bi analizirala alternative za
ocjenu isplativosti investicija.
Superiornost
NPV tehnike
Glavno načelo moderne finansijske
teorije je da vrijednost sredstava ili preduzeća odgovara diskontovanoj
sadašnjoj vrijednosti njegovih očekivanih tokova novca. Preduzeća koja
razmatraju investiranje u kapitalne projekte bi trebala da koriste NPV metodu
za maksimaliziranje vrijednosti preduzeća.
NPV
je najbolji pristup u teorijskom području iz dva razloga:
- Prvo, NPV rezultira apsolutnom mjerom vrijednosti projekta, dok PI i IRR predstavljaju relativne mjere. NPV se fokusira na apsolutni povrat KM, a ne na povrat svake investirane KM ili procentualnu stopu povrata. NPV je jednostavno procijenjeni iznos putem kojeg investicija uvećava bogatstvo. Zbog toga će primjena NPV voditi preduzeće ka maksimaliziranju bogatstva dioničara. S druge strane, relativne mjere podobnosti projekta ponekad ne vode do toga.
- Drugo, NPV ima više realističnu pretpostavljenu reinvesticionu stopu IRR. Pristup NPV implicitno pretpostavlja reinvestiranje gotovinskih priliva po zahtijevanoj stopi povrata, dok pristup IRR pretpostavlja da se gotovinski tokovi reinvestiraju po internoj stopi povrata projekta. Dakle, preduzeće može koristiti sredstva koja su generisana putem projekta kako bi ostvarilo povrat koji je jednak trošku kapitala preduzeća. Kad se pojave konflikti u rangiranju između NPV i IRR, pristup NPV treba preferirati.
TEHNIKE
OCJENE ISPLATIVOSTI INVESTICIJA U PRAKSI
Više od četiri decenije, istraživači
su ispitivali izvršioce korporacija kako bi dokumentovali njihovu upotrebu
tehnika za ocjenu isplativosti investicija u praksi. Rani rezultati
istraživanja pokazuju da su menadžeri naklonjeni periodu povrata i računovodstvenoj stopi povrata, ali da primjena
ovih tehnika vremenom opada.
Istraživanja pokazuju da se upotreba
DCF tehnika vremenom povećava, naročito među većim preduzećima.
Većina velikih preduzeća koriste
nekoliko tehnika kako bi se menadžmentu osigurale potrebne informacije za
donošenje odluka o isplativosti kapitalnih projekata. Uobičajena praksa je da
se koriste IRR i NPV zajedno sa ne-DCF metodama. Zbog poteškoća u procjenjivanju inputa,
finansijski menadžeri koriste višestruke metode pri ispitivanju nekog projekta.
Pošto ove procjene mogu biti netačne, menadžeri koriste pojedine metode kako bi
osigurali dodatne informacije o prihvatljivosti projekta.
Među DCF tehnikama, istraživanja su
pokazala da menadžeri ponekad daju prednost IRR nad NPV, uprkos teorijskoj
superiornosti NPV metode.
Manja preduzeća stavljaju akcenat na
povrat svojih investicija u kratkom vremenskom periodu i stoga se oslanjaju na metodu povrata.