Finansijski menadžment SKRIPTA (drugi dio)

V FINANSIJSKA ANALIZA

Za pravilno vođenje finasijske politike preduzeća važna je finansijska analiza poslovanja kao osnova za donošenje odgovarajućih odluka. Analiza čiji je objekat poslovanje preduzeća naziva se analiza poslovanja preduzeća. Ova analiza obuhvata dva područja:

·         Analizu finasijskih izvještaja

·         Analizu osnovnih funkcija preduzeća

Analiza poslovanja preduzeća “proizvodi” informacije potrebne za upravljanje.

Analiza finansijskih izvještaja- je prvenstveno orjentisana na vrijednosne ili novcane podatke i informacije.

Finansijska analiza ili analiza bilansa predstavlja istraživanje i kvantificiranje fukcionalnih odnosa što postoje između bilansnih pozicija, bilansa stanja i bilansa uspjeha s ciljem da se finansijskom menadžmentu omogući ocjena finansijskog položaja i aktivnost preduzeća.

Posšto su finasijski izvještaji finalni product računovodstvenog procesa to će korist od finansijskog izvještaja ovisiti o njihovoj pouzdanosti i potpunosti u računovodstvenom smislu, te o sposobnosti samih korisnika da razumiju i ocjene značenje prezentiranih računovodstvenih podataka.

U svojim godišnjim finansijskim izvještajima skoro svako preduzeće pokušava pokazati svoje najbolje lice. Friziranje finansijskih izvještaja prestavlja primjenu različitih računovodstvenih metoda i postupaka kako bi godišnji finansijski izvještaj preduzeća djelovao što privlačnije. Kada je riječ o bilansu uspjeha, obično se primjenjuju dvje metode friziranja: ubravanje prihoda i odgađanje rashoda.

Metode friziranja bilansa stanja su:

·         Precjenjivanje imovine

·         Podcjenjivanje obaveza

Pomoću revizije finansijskih izvještaja koji obavljaju ovlaštene revizorske kuće dobija se potvrda da li su izvještaji objektivni odnosno da li pokazuje pouzdanu i potpunu sliku finansijskog položaja i rezultata poslovanja preduzeća.

Postoje tri glavna razloga zašto se analiziraju temeljni finansijski izvještaji i ostvareni finansijski pokazatelji:

·         Potreba da se kontinuirano prati vlastita finansijska situacija kako bi menadžment donosio što ispravnije odluke

·         Stvaranje slike o poslovnim partnerima sa kojima preduzeće stupa u različite poslovne odnose

·         Da se potencijalnim ulagačima omoguće relevantne informacije potrebne za donošenje odluka o ulaganju kapitala.

Ciljevi i vrste finansijske politike

Opšti ciljevi finansijske politike su:

1.       Ispitivanje uslova finansijskog ekvilibijuma

2.       Mjerenje rentabiliteta uloženih sredstava

Najčešći korisnici rezultata finansijske analize u tržišnim uslovima privređivanja jesu:

1.       Investitori u dionički kapital

2.       Menadžment

3.       Povjerioci

4.       Poreski organ

5.       Konkurenti

6.       Sindikat

7.       Ostali korisnici

Potrebno je razlikovati više vrsta finansijske analize. Među kriterijima za identifikovanje vrsta analize bilansa javalju se:

1.       Korisnici analize bilansa

2.       Vrijeme posmatranja

3.       Predmet analize bilansa

4.       Način pripremanja bilansa

5.       Istrumenti odnosno postupci analize bilansa

Polazeći od korisnika analize bilansa razlikujemo internu i eksternu analizu. Ako je korisnik analize samo preduzeće cilj bilanse analize je obezbjeđenje neophodnih blagovremenih i potpunih informacija za potrebe efikasnog upravljanja. Ako su u pitanju eksterni korisnici analitička služba preduzeća prezentira im globalne i korisnicima primjerene informacije.

U zavisnosti od perioda obuhvaćenog analizom razlikuje se statička i dinamička analiza bilansa. Statičkom analizom se ispituje bilans stanja i bilans uspjeha na određeni dan. Dinamičkom analizom se vrši komparacija između bilansa stanja i bilansa uspjeha većeg broja sukcesivnih obračunskih perioda u cilju sagledavanja trenda razvoja finansijskog položaja i zarađivačke srane preduzeća.

Prema predmetu analize razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha.

Prema kriteriju bilansne pripreme razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha iskazano u apsolutnim brojevima, relativnim odnosima i u formi grafikona.

Ako se kao kriterij uzmu instrumenti odnosno postpuci analize bilansa tada postoji vizuelna analiza bilansa, analiza bilansa pomoću računa pokrića, analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala, cash flow analiza, funds flow analiza i racio analiza.

Materijalne pretpostavke finansijske analize

Obezbjeđenje materijalnih pretpostavki finansijske analize postiže se:

1.       respektovanjem principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata,

2.       eliminisanjem uticaja monetarnih poremećaja na bilans i periodične rezultate,

3.       konsolidovanjem bilansa složenih preduzeća.

Respektovanje principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata je sračunato na realizaciju starog računovodstvenog ideala o povezivanju rashoda sa njima odgovarajućim prihodima.

Princip uzročnosti predstavlja zahtjev da se na tekući obračunski period alocira pripadajući iznos prihoda i rashoda. Princip sigurnosti sračunat je na sprečavanje arbitrarnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja periodičnog rezultata.

Eliminisanje uticaja monetarnih poremećaja na finansijske izvještaje takođe je u funkciji obezbjeđenja materijalnih pretpostavki finansijske analize. Ako su bilansni podaci u uslovima inflacije zasnovani na nabavnoj vrijednosti onda dolazi do:

1.       dehomogenizacije bilansnih segmenata,

2.       vremenske nepodudarnosti agregatnih veličina bilansa uspjeha,

3.       hipertrofiranja periodičnih rezultata.

Potreba za konsolidovanjem bilansa javlja se u slučajevima postojanja tzv.složenih preduzeća. Ukoliko između članica složenog preduzeća postoje ekonomski odnosi, tada zbirni bilans stanja i zbirni bilans uspjeha složenog preduzeća, ne bi bili realni, odnosno bili bi uvećani. Iz tog razloga neophodno je pri sastavljanju bilansa stanja i bilansa uspjeha za potrebe finansijske analize izvršiti konsolidovanje svih bilansjih pozicija  koje su posljedica međusobnih ekonomskih odnosa članica složenog preduzeća kao zajedničkog interesa.

Na pojedinim bilansnim pozicijama može doći do miješanja realnih i nominalnih elemenata, što se uvijek odražava na stvaranje latentnih rezervi ili skrivenih gubitaka. Analiza oblika pojavljivanja latentnih rezervi ukazuje da postoje tri glavna razloga usljed kojih se pojavljuju latentne rezerve:

1.       prvi razlog javlja se kao posljedica objektivnih teškoća tačnog raspodjeljivanja troškova sadašnjih i budućih perioda,

2.       drugi razlog pojavljivanja latentnih rezervi je razborita primjena principa opreznosti,

3.       treći razlog su manipulacije odgovornih lica u preduzeću u cilju ostvarenja poslovno političkih ciljeva preduzeća.

Latentne rezerve pojavit će se u bilansu stanja ako se:

1.       potcjenjuju pozicije aktive i/ili

2.       precjenjuju pozicije pasive.

U oba slučaja dolazi do smanjenja finansijskog rezultata, odnosno dolazi do transfera jednog dijela finansijskog rezultata iz sadašnjeg u naredne obračunske periode.

U bilansu stanja, mogu se pojaviti i skriveni gubici usljed:

1.       precjenjivanja pozicije aktive i/ili

2.       potcjenjivanja pozicije pasive.

U oba slučaja to ima za posljedicu povoljniji periodični rezultat, jer su rashodi u bilansu uspjeha niži.

Skriveni gubici uvijek obezbjeđuju iskazivanje pozitivnog finansijskog rezultata u obračunskom periodu u kome je aktiva precijenjena i pasiva potcjenjena. Skriveni gubici poboljšavaju iskazani finansijski rezultat, a u zavisnosti od njihove visine, mogu da:

1.       umanje negativni finansijski rezultat,

2.       negativni finansijski rezultat pretvore u pozitivni ili

3.       pozitivni finansijski rezultat povećaju.

Formalne pretpostavke finansijske analize

Uspješna realizacija analize finansijskog položaja preduzeća zahtjeva adekvatno grupisanje pozicija bilansa stanja odnosno takav poredak pozicija koje će omogućiti isticanje karakterističnih grupa sredstava i izvora sredstava koje su osnova za uspostavljanje bilansnih realizacija shodno zahtjevima pravila finansiranja. S obzirom na to da je bilans stanja u osnovi finansijski izvještaj na bilansni dan, pri čemu se teži održavanje solventnosti tekućoj likvidnosoti, dominirajuće je načelo likvidnosti prilikom formiranja redoslijeda navođenja bilansnih pozicija. Primjenja ovog načela znači da se ulaganja rasporedjuju prema stepenu njihove likvidnosti, odnosno pretvorivosti u gotovinu. Istovremeno, pozicije passive (capital i obaveze) se razvrstavaju prema stepenu njihove dospjelosti. Dakle, u aktivi je došao do izražaja princip likvidosti, a u pasivi princip ročnosti. Pozicije aktive koje će se brže pretvoriti u gotovinu imaju veći stepen likvidnosti i obrnuto. Pozicije passive koje će biti brže isplaćene imaju veći stepen dospjelosti i obrnuto. Grupisanje pozicija u aktivi po principu rastuće likvidnosti odgovara grupisanje pozicija u pasivi po principu opadajuće dospjelosti. Aktivi se na prvom mjestu upisuju sredstva najnelikvidnijeg stepena,a naspram njih u pasivi stoje najdugoročniji izvori finansiranja.

Intrumeni i postupci finansijske analize

Finansijski izvještaji su vjerovatno najvažniji izvor informacija iz kojih različiti korisnici tih informacija mogu ocjeniti finansijskog zdravlje preduzeća. Oni izvještavaju o radu menadžera, potrvđuju njihove uspjehe i neuspjehe i upozoravaju na problem. Da bi se mogle tumačiti informacije koje daje ova složena kontrolna ploča neophodno je poznavati mjerne instrumente i postupke analize bilansa:

1.       vizuelna analiza bilansa

2.       analiza bilansa pomoću računa pokrića

3.       analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala

4.       cash flow analiza

5.       funds flow analiza

6.       racio analiza

1. Vizuelna analiza bilansa preduzeća

Metoda vizuelne analize je po pravilu incijalna metoda koja se primjenjuje u analizi bilansa. Zbog svoje jednostavnosti, brzine primjene naročito je pogodna za eksternu analizu pomoću koje se stiče globalna predstava o finansijskom poslovanju preduzeća i njegovoj rentabilnosti. Može se koristiti kako za potrebe statičke analize tako i za potrebe dinamičke analize finansijskog poslovanja i rentabilnosti preduzeća.

2. Analiza bilansa pomoću računa pokrića

Za razliku od vizuelne metode analize bilansa koja tangira i bilans stanja i bilans uspjeha, metoda analize pomoću računa pokrića odnosi se samo na bilans stanja. Za metodu analize pomoću računa pokrića je karakteristično da se može koristiti i za statičku i dinamičku analizu finansijske sturkture. Najvažnije relacije koje se istražuju u finansijskoj strukturi preduzeća odnose se na:

1.       strukturu imovine

2.       strukturu kapitala

3.       pokriće fiksnih sredstava sopstvenim kapitalom.

3.Analiza bilansa preduzeća pomoću neto obrtnog kapitala

.. polazi od cjeline bilansa. Neto obrtni kapital nije nikakva konkretna pozicija koja se može naći u bilansu stanja, nego se do ove veličine dolazi računskim putem

Taj dio ukupnog obrtnog kapitala može da bude utvrđen na dva različita načina, pri čemu je ta razlika u metodu utvrđivanja bitna sa analitičkog, ali ne i materijalnog stanovišta.

Neto obrtni kapital ili neto obrtni fond izračunava se na slijedeći način:

Neto obrtni kapital = Dugoročni izvori – Neto imobilizacija

Do iste veličine, koja se alternativno naziva neto obrtna sredstva, dolazi se na slijedeći način:

Neto obrtna sredstva = Obrtna sredstva – Kratkoročne obaveze

I neto obrtni kapital i neto obrtna sredstva su računski gledano iste veličine i pokazuju, u oba slučaja, dio obrtnih sredstava koji je finansiran dugoročnim izvorima, sopstvenim i pozajmljenim.

Neto obrtni kapital postoji samo kada su dugoročni izvori veći od neto imobilizacija, odnosno sadašnje vrijednosti fiksnih sredstava.

Do povećanja neto obrtnoga kapitala dolazi usljed:

·         prodaje fiksnih sredstava,

·         povećanja sopstvenog kapitala,

·         povećanja dugoročnih kredita.

Do smanjenja neto obrtnog kapitala dolazi usljed:

·         nabavke fiksnih sredstava,

·         smanjenja sopstvenog kapitala,

·         smanjenja dugoročnih kredita.

Faktori koji uslovljavaju visinu neto obrtnoga kapitala su:

·         vrsta preduzeća,

·         stopa rentabilnosti,

·         odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala,

·         politika nabavke i prodaje i sl..

Normalnom visinom neto obrtnog kapitala u jednom preduzeću može se smatrati svaki iznos koji obezbjeđuje optimalni poslovne rezultat i nesmetano izvršavanje dospjelih obaveza, ali ne samo u prošlosti nego i u doglednoj budućnosti. Ukoliko neto obrtni kapital prekoračuje optimalnu visinu, on može ukazivati na raspon mogućeg novog kratkoročnog zaduživanja ili na mogućnost novih kratkoročnih plasmana koji donose dodatnu zaradu.

4.Cash flow analiza

Stavljanjem u odnos cash flow-a po jedoj dionici i berzanskog kursa dionice dobija se stopa ukamaćenja na osnovu cash flow-a koja treba da bude kontrolni oslonac za banke, preduzeća, i dioničare u procjeni vrijednosti dionica. Cash flow se može provesti kao tok gotovine, ili kao novčani tok, a shvata se dvojako i to kao bruto cash flow (tok primanja i izadavanja novca) i kao neto cash flow (razlika primanja i izdavanja novca). Neto cash flow je indikator obima raspoloživih novčaniih sredstava za isplatu dividendi, finansiranje investicija, i podmirenje obaveza.

Većina autora se slaže da se cash flow može uspješno koristiti:

·         kao instrument za analizu i procjenu prinosne snage preduzeća

·         kao instrument za analizu i procjenu finansijske snage preduzeća

Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu prinosne snage preduzeća onda se pod cash flow-om podrazumijeva ukupan dobitak poslije oporezivanja, amortizacija i pozicije pokrića. Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu finansijske snage onda se iz naprijed definisane veličine eliminišu isplaćene dividende dioničarima i druge isplate na teret dobitka koji imaju karakter finalne potrošnje.

Postoje dvije metode utvrđivanja tokova novca u preduzeću te identifikacije čistog novčanog toka:

·         direktno

·         indirektno

Prema direktnoj metodi cash flow se formira na osnovu razlike priliva i odliva novca za određeni vremenski period. Indirektna metoda formiranja izračunavanja cash flow-a jamči manje tačan i manje precizan rezultat no koristi se češće jer je njena primjena moguća i prihvatljiva za potrebe eksterne analize.

U literaturi postoji shvatanje o postojanju 3 temeljna oblika cash flow-a:

·         prvi, vrlo pojednostavljen oblik cash flow-a se izračunava: cash flow 1= dobitak + amortizacija;

·         drugi i treći oblik cash flow-a prestavljaju proširenje osnovnog oblika cash flow-a:

cash flow 2= cash flow 1 + ostali rashodi koji nisu istovremeno i odlivi,

cash flow 3= cash flow 2 – prihodi koji ne predstavljaju prilive.

Obaveze/cash flow

Ovaj pokazatelj koji nosi naziv faktor zaduženosti predstavlja polazište i okosnicu cash flow-a koncepta. On nam govori o tome koliko bi godina trebalo posljednju ostvarenu veličinu cash flow-a ostvariti i u budućnosti, kako bi se podmirili svi dugovi uz pretpostavku uzdržavanja od investicija i raspodjele dividendi.

Za prosuđivanje dinamičke likvidnosti preduzeća koristi se odnos cash flow/obaveze. On se smatra naročito pogodnim za ranu spoznaju započete krize u preduzeću.

5. Funds flow analiza

Ova se analiza zasniva na bilansima stanja dvaju ili više sukcesivnih obračunskih perioda. Termin funds flow može se prevesti kao tok izvora sredstava ili kao finansijski tok. Primjenom ove analize se identifikuju neto razlike bilansnih pozicija ili segmenata dvaju ili više sukcesivnih bilansnih stanja.

6. Racio analiza

Stavljanjem u odnos jedne prema drugoj bilasnoj poziciji dobija se broj koji se naziva pokazatelj, racio ili koeficijent. Pokazatelj predstavlja mjerilo i mjeru ekonomskih pojava i procesa izražen u obliku relativnog broja. U literaturi je prisutno shvatanje da su pokazatelji sredstvo izražavanja, prosuđivanja, odlučivanja, sredstvo otkrivanja istine i dolaska do znanja. Racio analiza obuhvata: obračun karakterističnih racija i tumačenje racija. Poenta je na interpretaciji racija u smislu što ona pokazuju koja im je informaciona vrijednost, kako ih i za šta upotrijebiti.

Finansijski pokazatelji su nesumnjivo snažniji analitički instrument od pukog posmatranja sirovih podataka.

Da bi se mogao donjeti kvalitetan sud o tome jesu li veličine nekih pokazatelja zadovoljavajuće ili ne potrebno je uporediti te pokazatelje sa nekim standardom koji čini mjeru onoga šta bi trebalo da se dogodi pod datim okolnostima. Tri vrste standarda:

·         ciljne veličine utvrđene planom

·         istorijski podaci iz prethodnog perioda

·         eksterni podaci ostvareni u drugim preduzećima koju služe za poređenje.

Finansijski pokazatelji se obično razvrstavaju prema tipu informacija koje pružaju razlikujemo nekoliko grupa finansijskih pokazatelja:

1.       pokazatelji likvidnosti

2.       pokazatelji zaduženosti

3.       pokazatelji aktivnosti

4.       pokazatelji rentabilnosti

5.       pokazatelji tržišne vrijednosti

1.POKAZATELJI LIKVIDNOSTI

.. pokazuju sposobnost plaćanja obaveza preduzeća u kratkom roku. Finansijski menadžeri moraju voditi računa o pokazateljima likvidnosti da bi osigurali njihov pozitivan uticaj na povećanje vjerovatnoće da će preduzeće biti u mogućnosti da uredno, u potpunosti i pravovremeno plaća dospjele obaveze.

Najčešće korišteni pokazatelji likvidnosti su:

1. opšti racio likvidnosti,
2. rigorozni racio likvidnosti,
3. racio novčane likvidnosti.

Opšti racio likvidnosti (tekući odnos)

.. je nastao kao refleks aplikacije zlatnog bilansnog pravila finansiranja u užem smislu. Izračunava se prema slijedećem obrascu:

Opšti racio likvidnosti = Tekuća aktiva / Tekuća pasiva

Tekuća aktiva obuhvata novac u blagajni i ostale imovinske pozicije koje će biti upotrebljene ili pretvorene u novac unutar poslovne godine.

Tekuća pasiva obuhvata obaveze koje trebaju biti plaćene gotovinom unutar poslovne godine.

Opšti racio likvidnosti pokazuje u kojoj mjeri tekuća aktiva pokriva tekuću pasivu , odnosno u kojoj mjeri neto obrtni kapital daje sigurnost da će sve tekuće obaveze biti podmirene. Ako je opšti racio likvidnosti veći od 1, to znači da je neto obrtni kapital pozitivan, te da se može očekivati da će tekuće obaveze biti pokrivene na vrijeme. Ako je opšti racio likvidnosti manji od 1, to znači da je neto obrtni kapital negativan.

Odnos između tekuće aktive i tekuće pasive mora se posmatrati kao gruba mjera likvidnosti. Opšti racio likvidnosti ne uzima u obzir niti likvidnost pojedinih komponenti tekuće aktive, niti ročnost pojedinih komponenti tekuće pasive.

Ako je opšti racio likvidnosti nizak, preduzeće se nalazi u situaciji da živi samo danas do sutra, što znači da je prisiljeno primjenjivati neekonomske mjere, koje gotovo uvijek negativno utiču na stabilnost i profitabilnost poslovanja.

Analitičari trebaju imati u vidu da menadžeri preduzeća mogu sprovesti određene transakcije na kraju godine da bi poboljšali izgled određenih pokazatelja. Ovaj proces se naziva sređivanje izloga, jer čini određene pokazatelje iz finansijskih izvještaja da izgledaju bolje nego bez tih promjena.

Rigorozni racio likvidnosti (brzi odnos)

.. predstavlja jedan od najstrožijih testova za ocjenu likvidnosti preduzeća i nastao je kao aplikacija pravila finansiranja "1:1".

Izračunava se prema slijedećem obrascu:

Rigorozni racio likvidnosti = Brza aktiva / Tekuća pasiva

Na osnovu ovog racija može se zaključiti kakva je sposobnost preduzeća da u vrlo kratkom roku osigura određenu sumu novca.

Za izračunavanje ovog racija mogu se koristiti i slijedeći obrasci:

Rigorozni racio likvidnost = Tekuća aktiva – Zalihe / Tekuća pasiva

Rigorozni racio likvidnost = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri + Potraživanja od kupaca / Tekuća pasiva

Racio novčane likvidnosti

..predstavlja konzervativnije mjerenje likvidnosti nego opšti ili rigorozni racio likvidnosti. On uključuje samo gotovinu i utržive vrijednosne papire u brojniku:

Racio novčane likvidnosti = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri / Tekuća pasiva

Racio novčane likvidnosti je previše konzervativan da bi tačno izrazio poziciju likvidnosti preduzeća, jer pretpostavlja da preduzeće može pokriti tekuće obaveze samo gotovinom i utrživim vrijednosnim papirima.

Analiza racia novčane likvidnosti može se koristiti za ocjenu likvidnosti kada preduzeće treba platiti većinu ili sve tekuće obaveze samo gotovinom, u kratkom roku.

2.POKAZATELJI ZADUŽENOSTI

Postoje dva velika razloga zbog kojih preduzeće drži svoj teret duga pod kontrolom:

·         kada je preduzeće visoko zaduženo, banke i drugi potencijalni kreditori mogu odbiti dalje odobravanje sredstava,

·         kada preduzeće zarađuje samo mali dobitak prije kamate i poreza, i ima veliki teret duga, preostat će samo mali dio dobitka za dioničare nekon što se plate troškovi, kamate i porez.

Da bismo ocijenili do koje granice preduzeće koristi pozajmljivanje novca, možemo upotrijebiti nekoliko različitih pokazatelja zaduženosti:

1. odnos ukupnog duga i glavnice,
2. odnos ukupnog duga i ukupne imovine,
3. odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije,
4. koeficijent pokrića rashoda na ime kamate.

1.Odnos ukupnog duga i glavnice

.. je osnovni odnos unutar strukture izvora imovine (pasive), a izračunava se prema slijedećem obrascu:

Odnos ukupnog duga i glavnice = Ukupni dug / Dionička glavnica

Odnos duga i dioničke glavnice će varirati zavisno od prirode posla i varijabilnosti novčanih tokova.

2.Odnos ukupnog duga i ukupne imovine

.. pokazuje koliki se dio imovine finansira iz pozajmljenih izvora (kratkoročnih i dugoročnih).

Vrijedi slijedeći obrazac:

Odnos ukupnog duga i ukupne imovine = Ukupni dug / Ukupna imovina

Ocjena kvaliteta ovog pokazatelja mora biti u funkciji daljnje analize poslovanja konkretnog preduzeća, prije svega strukture poslovnih sredstava odnosnog preduzeća.

3.Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije

.. koji se može nazvati i udjel tuđeg kapitala, bavi se samo dugoročnom kapitalizacijom preduzeća, pri čemu se kao dugoročna kapitalizacija uzimaju i sopstveni i dugoročni dug. Shodno tome, vrijedi slijedeći obrazac:

Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije = Dugoročni dug / Ukupna kapitalizacija

4.Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate

.. upozorava na dinamičku zaduženost, jer dug razmatra sa aspekta mogućnosti njegovog podmirenja. Ovaj koeficijent pokazuje da li je preduzeće ostvarilo dovoljno poslovnog dobitka, odnosno dobitka prije kamata i poreza, da komotno plati svoje troškove kamate, ili su njegovi troškovi kamate visoki u odnosu na veličinu poslovnog dobitka.

Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate izračunava se na osnovu podataka iz bilansa uspjeha prema obrascu:

Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate = Poslovni dobitak / Rashodi na ime kamate

Prilikom ocjene ovog pokazatelja analitičar treba da uzme u razmatranje:

·         stabilnost poslovne aktivnosti preduzeća,

·         reprezentativnost godina obuhvaćenih analizom,

·         perspektivnosti budućih finansijskih rezultata,

·         sposobnosti finansiranja iz novih dugoročnih dugova i sl..

3.POKAZATELJI AKTIVNOSTI

.. poznati su i pod nazivom koeficijenti obrta. Pomoću njih se mjeri koliko efikasno preduzeće upotrebljava svoju imovinu, što ima neposredan uticaj na stanje likvidnosti i maksimaliziranje rentabilnosti. Ukoliko je poznat koeficijent obrta, tada je moguće izračunati i prosječne dane vezivanja sredstava, tj. prosješno trajanje obrta.

Pažnju ćemo usmjeriti na to koliko posmatrano preduzeće efikasno upravlja sa:

1. potraživanjima od kupaca,
2. zalihama,
3. ukupnom imovinom.

Aktivnosti potraživanja od kupaca

U okviru aktivnosti potraživanja od kupaca od posebnog su značaja dva pokazatelja:

·         koeficijent obrta kupaca,

·         prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca.

Koficijent obrta kupaca se utvrđuje na slijedeći način:

Koeficijent obrta kupaca = Neto prihodi od prodaje / Prosječan saldo kupaca

Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca se utvrđuje na slijedeći način:

Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca = 360 dana / Koeficijent obrta kupaca

Ukoliko se želi ispitati aktivnost plaćanja, tj. vlastita spremnost plaćanja obaveza prema dobavljačima, onda se koriste dva najvažnija pokazatelja:

·         koeficijent obrta dobavljača,

·         prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima.

Koeficijent obrta dobavljača se utvrđuje na slijedeći način:

Koeficijent obrta dobavljača = Vrijednost godišnjih nabavki materijala i usluga / Prosječan saldo dobavljača

Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima se utvrđuje na slijedeći način:

Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima = 360 dana / koeficijent obrta dobavljača

Aktivnost vezana za zalihe

Kada je riječ o aktivnostima vezanim za zalihe, izdvajamo dva pokazatelja:

·         koeficijent obrta zaliha,

·         prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha.

Koeficijent obrta zaliha utvrđuje se na slijedeći način:

Koeficijent obrta zaliha = Cijena koštanja realizovanih proizvoda / Prosječan saldo zaliha

Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha identifikuje se na slijedeći način:

Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha = 360 dana / Koeficijent obrta zaliha

Što je obrt zaliha veći, to je upravljanje zalihama efikasnije, tj. zalihe su svježije i likvidnije. Treba imati u vidu da visoki koeficijent obrta zaliha ponekad ukazuje i na postojanje neažurnosti u nabavkama. Ralativno niski koeficijenti obrta zaliha je znak viška zaliha, sporog rješavanja zaliha ili starih zaliha.

Očigledno je da je onda potrebno izbalansirati nekoliko aspekata politike držanja zaliha:

1. timsko vodstvo,
2. sezonske fluktuacije porudžbina,
3. alternativne upotrebe skladišnog prostora,
4. obim kupovnog diskonta i
5. vjerovatnoća da će se zalihe pokvariti ili postati zastarjele.

Koeficijent obrta ukupne imovine

.. pokazuje koliko jedna KM ukupne imovine (aktive) stvara KM neto prihoda od prodaje.

Vrijedi slijedeći obrazac:

Koeficijent obrta ukupne imovine = Neto prihodi od prodaje / Prosječna poslovna sredstva

Ono što je kod ovog koeficijenta za analičare posebno važno jeste različitost ovih koeficijenata kod različitih djelatnosti, što ograničava njegovu komparativnost.

4.POKAZATELJI RENTABILNOSTI

.. mjere zarađivačku moć preduzeća. Obično se pokazatelji rentabilnosti svrstavaju u dvije grupe:

1. pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na prihode od prodaje- u okviru ovih parcijalnih pokazatelja rentabilnosti poslovanja preduzeća koji su zasnovani na podacima iz bilansa uspjeha od posebnog su značaja stopa poslovnog dobitka i stopa neto dobitka.
2. pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na investicije-u okviru ovih globalnih pokazatelja rentabilnosti koji su zasnovani na podacima iz bilansa stanja i bilansa uspjeha izdvajaju se dva pokazatelja: stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva i stopa prinosa na sopstvena sredstva.

Du Pont sistem analize

Polazeći od koristi koje neka investicija vraća, Američka kompanija Du Pont razvila je 1919. godine vlastiti sistem pokazatelja. Pod sistemom pokazatelja podrazumjeva se izbor odgovarajućih pokazatelja, odgovarajući način njihovog povezivanja ili odgovarajuća zavisnost i sveukupna zavisnost pojedinih pokazatelja i njihovog povezivanja sa ciljem.

Osnovna Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto dobitka sa koeficijentom obrta ukupnih poslovnih sredstava, i proizvod ove dvije veličine daje stopu neto prinosa na ukupna sredstva.

Osnovna formula za izračunavanje stope neto prinosa na ukupna sredstva je :

Stopa neto prinosa na = stopa neto dobitka x koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava

ukupna sredstva

Stopa neto dobitka ignoriše koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava, dok koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava ignoriše stopuneto dobitka. Stopa neto prinosa na ukupna sredstva eliminiše te nedostatke.

Ako se za proširenje izraza poslužimo poznatim pokazateljima, nastaje slijedeće formula:

Naročito je značajno raščlanjivanje stope neto prinosa na ukupna sredstva na njene komponente. Na taj način dolazi se do osnovnih poluga koje menadžment može upotrijebiti u cilju povećanja ove stope. Dva preduzeća sa različitim stopama neto dobitka i koeficijentima obrta ukupne imovine mogu imati jednaku stopu neto prinosa na ukupna sredstva.

Proširena Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto prinosa na ukupna sredstva sa stopom prinosa na sopstvena sredstva na slijedeći način:

Stopa prinosa na

sopstvena sredstva= Stopa neto prinosa na ukupna sredstva x Multiplikator sopstvenih  sredstava

Multiplikator sopstvenih sredstava se izračunava kako slijedi:

Multiplikator sopstvenih sredstava= Prosječna poslovna sredstva/Prosječni sopstveni kapital

Uočljivo je da proširena Du Pont formula u analizu rentabilnosti uključuje i finansijsku strukturu, koja se u ovom slučaju definiše kao odnos duga i sopstvenog kapitala.

Ako se za proširenje izraza poslužimo poznatim pokazateljima, nastaje slijedeća formula:

Stopa prinosa na sopstvena sredstva može se dobiti i kao proizvod stopa neto dobitka, koeficijenta obrta poslovnih sredstava i multiplikatora sopstvenih sredstava.

Du Pont sistem analize trpi neke prigovore, ali mu se priznaju i neke prednosti. Prema jednom izvoru prigovara mu se:

·         formiranje elemenata pojedinih pokazatelja nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini, to je uslovljeno načinom obračuna troškova jer ovaj sistem koristi cijenu koštanja,

·         sistem je ralativno malen, pa ni analiza ne može biti narošito duboka,

·         on uvodi kratkoročno razmišljanje jer je jednostrano orjentisan na kratkoročno maksimaliziranje rentabilnosti.

Prema istom izvoru, kao prednost navodi se to što je vrlo pregledan, transparentan i elastičan, što omogućava poboljšanje i razvitak.

5.POKAZATELJI TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI

.. su karakteristični za dionička preduzeća. Oni pružaju dioničarima informaciju o efektima ulaganja u obične dionice dioničkog preduzeća.

Ključni pokazatelji tržišne vrijednosti su:

1. neto dobitak po dionici,
2. odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici,
3. racio plaćanja dividende,
4. dividendna stopa,
5. knjigovodstvena vrijednost po dionici.

Neto dobitak po dionici

..pokazuje rentabilnost dioničkog preduzeća posmatranu kroz ostvareni neto dobitak po jednoj običnoj dionici.

Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja  izgleda kako slijedi:

Neto dobitak po dionici = Neto dobitak / Broj izdatih običnih dionica

Broj izdatih običnih dionica odnosi se samo na emitovane i prodate dionice.

Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici

.. pokazuje kako tržište dionica ocjenjuje zarade po dionici i njihovu budućnost. Ovaj pokazatelj se naziva i multiplikator zarada, a izračunava se kako slijedi:

Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici = Tržišna cijena po dionici / Neto dobitak po dionici

Statično posmatrano, odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici pokazuje vrijeme za koje bi se investicija mogla vratiti dioničaru, ako se taj odnos ne bi mijenjao. Ako se posmatra kretanje pomenutog odnosa, tada dioničari mogu procijentiti hoće li vrijeme povrata investicija biti kraće ili duže nego što to proizilazi iz statičnog odnosa.

Ako se stavi u relativan odnos neto dobitak po dionici i tržišna cijena po dionici, dobit će se stopa kapitalizacije dioničkog kapitala.

Racio plaćanja dividende

.. predstavlja odnos između isplaćene dividende po dionici i neto dobitka po dionici.

Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja je slijedeći:

Racio plaćanja dividende = Isplaćena dividenda po dionici / Neto dobitak po dionici

Dividendna stopa

..izračunava se iz relativnog odnosa dividende po dionici i tržišne cijene po dionici, tj. prema obrascu:

Dividendna stopa = Dividenda po dionici / Tržišna cijena po dionici

Ova stopa pokazuje tekući prinos koji dioničar ostvaruje u procentu u odnosu na tržišnu vrijednost dionice koju posjeduje. Preduzeća sa izraženim rastom i razvojem najćešče imaju nižu dividendnu stopu, dok je ta stopa znatno viša kod zrelih preduzeća.

Knjigovodstvena vrijednost po dionici

.. izračunava se dijeljenjem ukupnog sopstvenog kapitala sa brojem izdatih običnih dionica. Vrijedi slijedeći obrazac:

Knjigovodstvena vrijednost po dionici = Ukupni sopstveni kapital / Broj izdatih običnih dionica

Za knjigovodstvenu vrijednost preduzeća je karakteristično da:

·         polazi od bilansa stanja koji se zasniva na historijskim podacima,

·         ignoriše potencijalne dobitke koji bi se mogli ostvariti korištenjem sredstava i

·         ne razmatra međuzavisnost sa tržišnom vrijednošću preduzeća.

INTERPRETACIJA I PREDOČAVANJE REZULTATA FINANSIJSKE ANALIZE

Pri interpretaciji rezultata finansijske analize uvriježilo se u poslovnoj praksi korištenje testova koji na brz i jednostavan način omogućavaju ocjenu boniteta preduzeća na osnovu analize finansijskih izvještaja.

Jedan takav test – Quicktest, koji se temelji na četiri različita pokazatelja, kreirao je Kralicek. Za ocjenjivanje pojedinih pokazatelja Kralicek preporučuje korištenje skale za ocjenjivanje.

U te pokazatelje spadaju:

·         stepen samofinansiranja,

·         rentabilnost prometa,

·         rentabilnost ukupnog ulaganja,

·         faktor zaduženosti.

Navedeni pokazatelji odražavaju:

1. strukturu kapitala,
2. rentabilnost prometa,
3. rentabilnost ukupnog ulaganja,
4. dinamičku likvidnost.

Pri predočavanju rezultata finansijske analize preporučuje se korištenje grafikona. Sunce pokazatelja ili radarska karta uspjeha predstavlja jednostavan način prikazivanja globalne slike o poslovanju preduzeća.

Na toj karti se na pravce unose promjene vrijednosti šest pokazatelja:

1. supstance,
2. likvidnosti,
3. opšte ekonomičnosti,
4. rentabilnosti ukupnog ulaganja,
5. rentabilnosti vlastitog ulaganja,
6. rentabilnosti prometa.

OCJENA UPOTREBNE VRIJEDNOSTI RACIO BROJEVA

Racio brojevi predstavljaju značajan instrument finansijske analize, koji omogućava analizu razvoja finansijske strukture i rentabilnosti jednog preduzeća i upoređivanje između preduzeća, na osnovu kojih se izvlače pouke za predviđanja i orjentaciju u budućnosti.

Veoma je važno tokom vremena upoređivati racio brojeve. Kada se racio brojevi preduzeća poredaju u pregledu za određeni broj godina, analitičaru se pruža mogućnost da mnogo pouzdanije odredi da li je došlo do poboljšanja ili pogoršanja finansijskog stanja i poslovanja preduzeća tokom vremena.  Ovdje govorimo o analizi trenda racio brojeva koja daje poseban značaj finansijskoj analizi, zato što sagledava odnose u intervalu od nekoliko godina.

Da bi se racio brojevi ispravno koristili korisno je znati:

1. racio brojevi se često nazivaju standardizovanim imenima; važno je osigurati da svi oni koji učestvuju u diskusiji imaju isto shvatanje značanja i načina izračunavanja racio brojeva,
2. na osnovu pozicija bilansa stanja i bilansa uspjeha mogu se izračunati desetine racio brojeva, koji nemaju istu analitičku vrijednost, pa zbog toga treba izbjeći pretrpavanje informacijama do kojeg može dovesti previše racio brojeva;
3. analiziranje jednog finansijskog pokazatelja samo za datu godinu ne može biti od velike koristi; analitičari obično ocjenjuju fiansijske pokazatelje za period od 3 do 5 godina;
4. preduzeća koriste različite računovostvene politike, i to utiče na izračunavanje raznih pokazatelja, a naročito će uticati za upoređivanje više preduzeća, prosjeka grane, ili najboljeg preduzeća u grani;
5. vrijednosti racio brojeva ne mogu same po sebi predstavljati dovoljnu bazu za donošenje kvalifikovanih ocjena o tekućoj poziciji i prosperitetu preduzeća; za donošenje objektivne ocjene potrebno je racio brojeve procjenjivati u svjetlu njihove međuzavisnosti;
6. vrijednosti racio brojeva služe za postavljanje pravih pitanja u svrhu perspektive preduzeća. Prognoza budućih performansi i time racio brojeva preduzeća, traži poznavanje: tehnika analize finansijskih izvještaja, mikro i makro uslova preduzeća i njegovih planova, sposobnost tumačenja rezultata s ovog aspekta.

VI  RIZIK I LEVERIDŽ

Poslovni rizik podrazumijeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog poslovnog dobitka i određene stope prinosa na ukupna poslovna sredstva.

Finansijski rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog neto dobitka i određene stope prinosa na sopstvena poslovna sredstva.

Okosnicu dejstva poslovnog rizika čine fiksni troškovi poslovanja koji nastaju i kada uložena sredstva uopšte nisu aktivirana,odnosno oni nastaju nezavisno od inteziteta korištenja uloženih sredstava dok je dejstvo finansijskog rizika uslovljeno prisustvom fiksnih rashoda finansiranja, odnosno rashoda na ime kamate. Kombinovano dejstvo ova dva rizika naziva se kombinovanim, totalnim, ili ukupnim rizikom. Pošto je preduzeće izloženo riziku privređivanja to je neophodno istim mjeriti i kvantitativno istraživati, u tu svrhu koristi se leveridž pomoću koga se nastoje procjeniti efekti poslovanja uz prisustvo pomenutih konstantnih rashoda. Djelovanje leveridža označava intezivniju promjenu jedne veličine prema promjeni druge veličine koja je tu promjenu izazvala.

S obzirom na napred nevedene rizike potrebno je razlikovati:

1. poslovni leveridž
2. finansijski leveridž
3. kombinovani leveridž

1.Poslovni leveridž

Poslovni rizik je vezan za strukturu aktive tj, za investiranje što znači da se ne uzima u obzir model finansiranja uloženog kapitala odnosno način raspodjele poslovnog dobitka između povjerilaca, fiskusa, i vlasnika preduzeća. Poslovni dobitak predstavlja razliku između marže pokrića i fiksnih troškova poslovanja. Marža pokrića je ravno razlici između prihoda od prodaje i varijabilnih troškova. Poslovni dobitak se sastoji od: rashoda finansiranja, poreza iz bruto dobitka i neto dobitak.

Faktori koji utiču na visinu marže pokrića odnose se na: visinu prodajnih cijena, visinu obima proizvodnje i prodaje, visinu fizičkog utroška direktnog materijala,energije, usluga i direktnog rada po jedinici proizvoda,visinu pariteta prodajnih i nabavnih cijena, stepen optimizacije strukture proizvodnje ukoliko se radi o preduzeću koje proizvodi više proizvoda.

Faktori koji utiču na visinu rashoda prodaje odnose se na: visinu ulaganja u stalna sredstva, visinu troškova organizacije, visinu troškova prodaje, visinu troškova držanja i osiguranja uloženih sredstava, veličinu kapaciteta kojim se ostvaruje neutralan poslovni rezultat.

Iznos fiksnih troškova po jedinici proizvodnje mjenja se obrnuto proporcijonalno obimu proizvodnje. Veći obim i prihodi od prodaje uslovljavaju niže fiksne troškove po jedinici proizvodnje,što dovodi do povećanja poslovnog rezultata, i obrnuto, niži obimi i prihodi od prodaje uslovljavaju povećanje fiksnih troškova po jedinici proizvodnje što ima za posljedicu smanjenje poslovnog rezultata.

Faktor poslovnog leveridža izračunava se pomoću sljedeće formule:

P- broj proizvoda na postojećem obimu prodaje

C-prodajna cijena po jedinici proizvoda

V-prosječni varijabilni trošak po jedinici proizvoda

F-ukupni fiksni troškovi za posmatrani period

Može se zapaziti da je iznos faktora poslovnog leveridža multiplikator procenta promjene marže pokrića što daje procenat promjene poslovnog dobitka. Što je multiplikator niži dejstvo poslovnog leveridža je slabije odnosno poslovni rizik ostvarenja poslovnog dobitka je manje, i obrnuto.

Za uspješnu upotrebu poslovnog leveridža ključna je mogućnost ostvarivanja ekonomije obima ali i određena stabilnost očekivane prodaje. Smanjenjem poslovne aktivnosti prema očekivanoj ispoljava se rizik visokih fiksnih troškova poslovanja.

2.Finansijski rizik i finansijski leveridž

Finansijski rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog neto dobitka i određene stope prinosa na sopstvena poslovna sredstva.

Fiksni finansijski rashodi prouzrokuju finansijski rizik i aktiviraju dejstvo finansijskog leveridža. Iz toda slijedi da je finansijski rizik vezan za način finansiranja, tj. za strukturu pasive.

Učinak finansijskog leveridža je sličan onome kao kod poslovnog leveridža. Promjenjivost u obimu proizvodnje (prodaje) ne izaziva proporcionalan porast ili pad zarada nakon oporezivanja, nego se to odvija intenzivnije.

Finansijski leveridž se stvara izborom, dok poslovni leveridž ponekad nije stvar izbora. Veličina poslovnog leveridža koju koristi preduzeće, ponekad je uslovljena vrstom njegove djelatnosti.

Za razliku od poslovnog leveridža, finansijski leveridž je uvijek stvar izbora. Niti jedno preduzeće ne mora u strukturi svojih izvora finansiranja imati dugoročni dug ili preferencijalne dionice.

Finansijski leveridž se upotrebljava u nadi da će se povećati prinos vlasnicima običnih dionica. Naime, ukoliko se ukupna poslovna ulaganja finansiraju dijelom iz dugova koji limitiran prinos, treba očekivati da će stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva biti različita od cijene pozajmljenog kapitala, tj. prosječne kamatne stope.

Visina troškova po osnovu kamata (rashoda finansiranja), direktno zavisi od:

1. strukture kapitala (što je struktura kapitala više pomjerenja ka pozajmljenom kapitalu na koji se plaća kamata, biće veći troškovi finansiranja),
2. obima spontanih izvora finansiranja (veći obim spontanih izvora finansiranja povlači za sobom manje troškove finansiranja),
3. racionalnog upravljanja imovinom (ukoliko se racionalno upravlja ukupnom imovinom biće manje angažovano sredstava i pri datom sopstvenom kapitalu, spontanim izvorima i kamatnim stopama biće manje pozajmljenog kapitala na koji se plaća kamata i time će biti manji i troškovi finansiranja),
4. visine kamatnih stopa (niže kamatne stope povlače za sobom manje troškove finansiranja).

Veza između rentabilnosti sopstvenog kapitala i stepena zaduženosti može se uspostaviti i na drugi način, pri čemu su nam potrebni podaci o:

·         neto dobitku (ND),

·         sopstvenom kapitalu (SK),

·         dugu (D).

Najprije treba utvrditi rentabilnost sopstvenog kapitala (R) i rentabilnosti ukupnog kapitala prije kamata i poslije poreza (r). Najzad, mora se utvrditi i kamatna stopa nakon obračuna poreza (i).

Rentabilnost sopstvenog kapitala utvrđuje se na način kako slijedi:

R = ND / SK

Rentabilnost ukupnog kapitala (zbir ukupnog kapitala i duga) utvrđuje se na slijedeći način:

r=(ND + Di)/(SK + D)

Koristeći ovu formulu, možemo izraziti neto dobitak (ND), koji pripada vlasnicima preduzeća, kroz njegove sastavne dijelove:

ND = r(SK + D) – Di

što predstavlja razliku između zarade ukupnog kapitala (SK + D) i troška kamata po osnovu duga nakon poreza. Sada možemo prvu formulu nadopuniti na slijedeći način:

što se može preformulisati kao:

Ova formulacija ističe učinak finansijskog leveridža, označen pozitivnim izrazom iza r, koji čine odnos duga i sopstvenog kapitala pomnožen razlikom između snage zarađivanja ukupnog kapitala i troška kamata nakon poreza.

Ukoliko nas interesuju posljedica upotrebe finansijskog leveridža na rentabilnost ukupnog kapitala (r), tada ćemo formulu,

preraditi u

Finansijski leveridž, isto kao i poslovni, je mač sa dvije oštice. Preduzeća koja se njime koriste svoju budućnost stavljaju na kocku; što je veće učešće zajmovnog kapitala u povoljnim poslovnim prilikama dobici vlasnika su veći i obrnuto, što je veće učešće zajmovnog kapitala u nepovoljnim prilikama gubici vlasnika su veći.

Uticaj finansijskog leveridža na stopu prinosa na sopstvena sredstva zavisi od:

·         apsolutne razlike između stope prinosa na ukupna poslovna sredstva i prosječne kamatne stope kao cijene pozajmljenih sredstava i

·         strukture kapitala preduzeće, odnosno od odnosa između pozajmljenog i sopstvenog kapitala.

Što je pomenuta razlika veća i što je relativno učešće dugova u ukupnim izvorima finansiranja veće, utoliko je srazmjerno veći efekat finansijskog leveridža. Pošto efekat finansijskog leveridža može biti i negativan, menadžment preduzeća mora odrediti granicu do koje se preduzeće treba zaduživati radi maksimalizacije prinosa na sopstveni kapital.

Faktor finansijskog leveridža može se izračunati pomoću slijedeće formule:

Faktor finansijskog leveridža = Pd / Pd – K

gdje je:

Pd – poslovni dobitak,

K – rashodi na ime kamate.

Rashodi na ime kamate su od presudne važnosti za dejstvo finansijskog leveridža. Ukoliko se poslovanje preduzeća ostvaruje bez pozajmljivanja kapitala, tada neće biti ni finansijskog rizika ostvarivanja dobitka prije oporezivanja. Povećanje rashoda na ime kamate u odnosu na poslovni dobitak dovodi do rasta faktora finansijskog leveridža.

Koeficijent pokrića fiksnih rashoda na ime kamate iz poslovnog dobitka se uzima kao dobar pokazatelj stepena izloženosti preduzeća finansijskom riziku, jer pokazuje intenzitet finansijskog opterećenja preduzeća. Što je koeficijent pokrića rashoda na ime kamate veći, utoliko je faktor finansijskog leveridža manji, i obrnuto, što je koeficijent pokrića rashoda na ime kamate manji, utoliko je faktor finansijskog leveridža veći.

Objašnjenje dejstva faktora finansijskog leveridža nalazi se dakle u prisustvu fiksnih rashoda finansiranja. S tim u vezi, treba imati u vidu slijedeće:

·         preduzeću odgovara da koristi pozajmljene izvore finansiranja u slučaju kada je plaćena kamata na pozajmljeni kapital niža od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Tada govorimo o pozitivnom dejstvu finansijskog leveridža ili pozitivnim efektima finansiranja iz pozajmljenih izvora na rentabilnost sopstvenih izvora finansiranja;

·         preduzeću ne odgovara da koristi pozajmljene izvora finansiranja u slučaju kada su plaćene kamate na pozajmljeni kapital više od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Tada govorimo o negativnom dejstvu finansijskog leveridža ili negativnim efetima finansiranja iz pozajmljenih izvora na rentabilnost sopstvenih izvora finansiranja;

·         preduzeće je indiferentno na strukturu finansiranjau slučaju kada na određenom obimu poslovne aktivnosti ostvaruje rentabilitet ukupnih poslovnih sredstava koji je identičan plaćenim kamatama na pozajmljeni kapital. U takvoj situaciji nema uticaja strukrure finansiranja na efikasnost uoptrebe poslovnih sredstava finansiranih iz sopstvenog kapitala.

3.Ukupni rizik i kombinovani leveridž

Leveridž koji objedinjava djestvo poslovnog i finansijskog rizika odnosno leveridž koji odražava izloženost preduzeća ukupnom ili totalnom riziku naziva se kombinovani leveridž. Njegovo djelovanje se određuje kroz povezanost ativne i pasive. Na bazi identifkovanih faktora poslovnog i finansijskog leveridža možemo utvrditi faktor kombinovanog leveridža kao pokazatelj dejstva ukupnog rizika:

Faktor kombinovanog leveridža= Faktor poslovnog leveridža x Faktor finansijskog leveridža

TAČKA INDIFERENCIJE FINANSIRANJA

Faktor finansijskog leveridža može da djeluje pozitivno ili negativno na neto dobitak, i stopu prinosa na sopstvena sredstva. On djeluje kad god je stopa prinosa na ukupna sredstva različita od prosječne cijene pozajmljenih izvora finansiranja, što znači bez obzira da li je veća ili manja. Radi testiranja inteziteta djestva finansijskog leveridža veoma je interesantno i analitički značajno utvrditi tzv.tačku indiferencije finansiranja. Ona odgovara onom obimu proizvodnje i prodaje na kome poslovni dobitak omogućuje ostvarenje iste stope prinosa na sopstvena sredstva nezavisno od kombinacije dugova i sopstvenih izvora finansiranja. Na kraju je potrebno naglasiti da ne postoji opšte važeće pravilo za kombinovanje strukture kapitala i korištenje efekata finansijskog leveridža. Struktura kapitala u svakom konkretnom preduzeću uslovljena je i subjektivnim stavom prema riziku i rentabilnosti. Ako postoji velika vjerovatnoća da će poslovni dobitak u toku vijeka trajanja dugo varirati iznad onog koji se ostvaruje u tački indiferencije, onda se finansiranje iz pozajmljenog kapitala može smatrati aktraktivnim metodom finansiranja.

VIII MENADŽMENT OBRTNOG KAPITALA

Menadžment obrtnog kapitala odnosi se na upravljanje tekućom imovinom odnosno obrtnim sredstvima i tekućim odnosno kratkoročnim obavezama. Bruto obrtni kapital odnosi se na tekuću imovinu preduzeća koja uključuje gotovinu ,utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe. Kod utvrđivanja kvaliteta stanja sredstava i njihovih izvora veoma je značajan podatak o visini neto obrtnog kapitala ili neto obrtnih sredstava.

Sa više aspekata menadžment obrtnog kapitala predstavlja važno područje za proučavanje:

·         istraživanja pokazuju da je najveći dio vremena finansijskog menadžera posvećen svakodnevnim operacijama unutar preduzeća,koje se uglavnom mogu svesti pod menadžment obrtnog kapitala.

·         Tekuća imovina predstavlja kod mnogih preduzeća značajan dio njihove ukupne imovine. Zato što ona predstavlja tako veliku investiciju i zato što ta investicija namjerava biti relativno nepostojana,tekuća imovina je vrijedna stalne pažnje finansijskog menadžera.

·         Menadžment obrtnog kapitala je od posebnog značaja za mala preduzeća. Iako takva preduzeća mogu minimizirati svoja ulaganja u fiksnu imovinu iznajmljivanjem objekata ili opreme, ona ne mogu izbjeći ulaganja u gotovinu, potraživanja i zaliha.

·         Relacija između porasta prodaje i potreba za investiranjem tekuće imovine je direktna i veoma jaka.

Loš menadžment obrtnog kapitala reflektuje se u:

·         Previsokom nivou zaliha, sirovina i materijala sa posljedicom visokih obaveza prema dobavljačima/kreditorima i riziku nedostatka gotovine.

·         Previsokom nivou proizvodnje u toku u odnosu na potrebe i posljedično visokom nivou zaliha poluproizvoda i gotovih proizvoda, i s toga visokoih potreba finansiranja.

·         Previše liberalnoj kreditnoj politici i/ili neefikasnoj politici naplate što može izazvati  nedostatak novca.

Finansijski menadžeri bi trebali nastojati da maximaliziraju vrijednost preduzeća kroz upravljanje tekućom imovinom i tekućim obavezama na način koji će balansirati profitabilnost i rizik. Ovaj cilj uključuje određivanje optimalnog nivoa ulaganja u tekuću imovinu i primjerenog spoja finansijskih izvora kojim će podržati potrebe investicije u tekućoj imovini. Pretjerano investiranje u tekuću imovinu može umanjiti profitabilnost i sniziti vrijednot preduzeća. Kratkoročna imovina nudi nizak povrat preduzeća ali ako se neprikladno s njom upravlja može imati visoke oportunitetne troškove.

Kod upravljanja obrtnim kapitalom postoje dva ključa razmjene. Prvo, profitabilnost obrnuto varira sa likvidnošću. Sa povećanjem niova investiranja u tekuću imovinu menadžeri povećavaju likvidnost preduzeća ali smanjuju potencijalnu profitabilnost mjerenu povratom  na investicije. S druge strane, profitabilnost se pomiče zajedno sa rizikom tj.,postoji proporcija između rizika i prinosa.

PRISTUPI MENADŽMENTU OBRTNOG KAPITALA

Menadžeri moraju održavati dovoljnu likvidnost kako bi osigurali da preduzeće može udovoljiti svojim dospjelim kratkoročnim obavezama. S druge strane, pretjerano investiranje u tekuću imovinu povećava likvidnost ali smanjuje profitabilnost i redukuje bokatsvo dioničara. Menadžeri imaju različite filozofije ili pristupe za rješavanje ovih rizik-povrat veza u menadžmentu obrtnog kapitala. Relaksirajući ili konzervativni pristup je onaj pristup koji se oslanja na veće nivoe tekuće imovine. Restriktivni ili agresivni pristup se manje oslanja na ulaganje u gotovinu utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe. Umjereni pristup se nalazi između ova dva.

Pristup menadžmentu obrtnog kapitala također se mjenja u zavisnosti od toga kako preduzeće finansira sezonske varijacije u tekuću imovinu. S tim u vezi u literaturi se navode 3 pristupa menadžmentu obrtnog kapitala i to:

1.       Pristup usklađivanja ročnosti

2.       Konzervativni pristup

3.       Agresivni pristup

1.Pristup usklađivanja ročnosti

Kao što njegovo ime samo sugeriše pristup usklađivanja ročnosti uključuje zaštitu od rizika usklađivanjem ročnosti izvora finansiranja sa ročnošću vezivanja sredstava. Preduzeće finansira dugoročno vezanu imovinu iz dugoročnih izvora finansiranja, dok sezonske varijacije u svojoj tekućoj imovini odnosno povremena obrtna sredstva finansira iz tekućih obaveza. Pristup usklađivanja ročnosti uslovljen je u prvom redu dinamikom pretvaranja nenovčanih djelova imovine u novčanih oblik, dakle načelom likvidnosti.

2. Konzervativni pristup

Kod konzervativnog pristupa za upravljanje obrtnim kapitalom preduzeće upotrebljava dugoročne izvore za finansiranje dugoročno vezane imovine i neke povremene tekuće imovine. Pored toga preduzeće upotrebljava kratkoročno finansiranje za samo neke djelove povremene tekuće imovine. Konzervativni pristup za upravljanje obrtnim kapitalom žrtvuje profitabilnost za račun neupitne raspoloživosti gotovine i podmirivanja obaveza. U konzervativnom pristupu traži da se i dio povremenih potreba preduzeća finansira iz dugoročnih izvoran,na taj način se stvara svojevrsna rezerva sigurnosti.

3.Agresivni pristup

Agresivni pristup za upravljanje obrtnim kapitalom uključuje veću upotrebu kratkoročnog finansiranja a manje dugoročnog finansiranja, nego u pristupu usklađivanja ročnosti i konzervativnom pristupu. Što je veči dio permanentne tekuće imovine finansiran kratkoročnim dugom to se način finansiranja tretira agresivnijim. Primjena agresivnog pristupa za upravljanje obrtnim kapitalom želi iskoristiti prednost kratkoročnog finansiranja i time povećati profitabilnost poslovanja preduzeća. Zbog nižih troškova kratkoročnog finansiranja u agresivnom se pristupu i dio dugoročno vezane imovine finansira kratkoročno.

Nekoliko faktora može uticati na odluku izbora pristupa kojim će preduzeće upravljati svojim obrtnim kapitalom. Preduzeće bez spremnog pristupa  tržištu novca može izabrati konzervativni pristup i aktivirati dugoročno finansiranje. Ukoliko kratkoročne kamatne stope rastu preduzeće će imati manje refinansiranje po najvišim stopama i moći će izbjeći rizik od gubljenja kredita. S druge strane, menadžeri koji vjeruje da će kratkoročne kamatne stope padati može biti u iskušenju da se prilagodi agresivnom pristupu. Pri zaštiti od promjena u kamatnim stopama pristup usklađivanja ročnosti dopušta menadžerima da se koncetrišu na druge važnije odluke u maksimaliziranju vrijednosti.

POSLOVNI CIKLUS I CIKLUS GOTOVINE

Kod tipičnog proizvodnog ciklusa, preduzeće nabavlja zalihe i postepeno ih plaća, zapošljava i plaća radnike, prodaje gotove proizvode i sakuplja plaćanja od svojih kupaca. Za upravljanje tokovima gotovine za vrijeme ovog perioda menadžeri se često fokusiraju na poslovni i gotovinski ciklus preduzeća.

Poslovni ciklus je vremenski period koji protekne od nastanka novčane obaveze za nabavke do naplate potraživanja što proizilaze iz prodaje proizvoda i usluga. Poslovni ciklus preduzeća može se izraziti na sljedeći način:

Poslovni ciklus = Period obrta zaliha + Period naplate potraživanja

Period naplate potraživanja, koji se još naziva i dani nenaplaćene prodaje, je prosječno vrijeme koje je potrebno preduzeću da prikupi gotovinu iz prodaje na  kredit.

Jedan od ciljeva menadžmenta obrtnog kapitala je da poslovni ciklus traje što kraće. Relativno kratki poslovni ciklus označava efikasno upravljanje zalihama i potraživanjima, što se pozitivno odražava na likvidnost preduzeća. Relativno dugi poslovni ciklus  može biti signal previsokih potraživanja i /ili zaliha te se može negativno odraziti na stvarnu likvidnost preduzeća.

Ciklus gotovine je vremenski period koji protekne od stvarnog novčanog izdatka za nabavke do naplate gotovine koja proizilazi iz prodaje. To je broj dana između potrošnje gotovine za proizvodne resurse i primanja gotovine iz prodaje proizvoda. Ciklus gotovine preduzeća može se izraziti na sljedeći način:

Ciklus gotovine= Poslovni ciklus – Period odloženog plaćanja

Period odloženog plaćanja je prosječno vrijeme koje protekne između kupovine materijala i rada i gotovinskih isplata za te namjene.

Cilj preduzeća je da ima što je moguće kraći ciklus gotovine bez šteta u operacijama. Ovo će poboljšatti profite, zato što duži ciklus gotovine izaziva veće potrebe za vanjskim finansiranjem, a takva finansiranja imaju troškove.

Menadžeri mogu rukovoditi ciklus gotovine i osloboditi gotovinu za druge aktivnosti tako što će :

·         rukovoditi period obrta zaliha,

·         rukovoditi period naplate potraživanja, odnosno ubrzati naplatu potraživanja ili

·         produžiti period odloženog plaćanja dobavljačima.

Restriktivni pristup menadžmentu obrtnog kapitala će nastojati da skrati period obrta zaliha i period naplate potraživanja, što će za rezultat imati relativno kratak ciklus gotovine.

Relaksirajući pristup će kreirati visoki nivo zaliha i potraživanja, duži period obrta zaliha i duži period obrta potraživanja, što će za reazulata imati i relativno duži ciklus gotovine.

Umjereni pristup će kreirati ciklus gotovine koji je između ove dvije krajnosti.

IX MENADŽMENT GOTOVINE

Gotovina predstavlja novac koji preduzeć drži u blagajni ili na računima po viđenju u komercijalnim bankama. Pored gotovine preduzeća drže i likvidnu imovinu koja uključuje ekvivalentnu gotovinu, i utržive hartije od vrijednosti.

Menadžment gotovine je veoma stručna visokorafinirana aktivnost. Cilj menadžmenta gotovine je održati ulaganje u gotovinu, u što manjem iznosu dok se održavaju efikasne operacije preduzeća. Postoje dvije glavne koristi od držanja likvidne imovine. Prvo dopušta kompaniji da izbjegnu transakcione troškove koji se odnose na pribavljanje novčanih sredstava ili likvidaciju imovine za obavljanje tekućih plaćanja. Drugo, kompanija može upotrijebiti svoju likvidnu imovinu za finansiranje svojih aktivnosti i investicija kada drugi izvori sredstava nisu brzo dostupni ili su preskupi.

Menadžment gotovine uključuje tri glavna područja odluka:

·         utvrđivanje optimalnog salda gotovine

·         investiranje suviška gotovine

·         upravljanje naplatama i isplatama.

Postoje tri motiva za držanje gotovine:

1.       transakcioni motiv (preduzeća imaju transakcioni motiv za držanje gotovine tj.,preduzećima je potrebna gotovina za isplatu plata, dugova, poreza i dividendi.)

2.       motiv opreznosti ( Ovaj je motiv vezan uz održavanje finansijske rezerve kako bi se mogla podmiriti neočekivana plaćanja. Što je veća mogućnost predviđanja novčanih tokova to je potrebna manja novčana rezerva na računu preduzeća.)

3.       Špekulativni motivi ( Ovaj je motiv vezan za iskorištenje privremenih mogućnosti zarade, kao što je  neočekivani pad cijena materijala. Preduzeća uglavnom drže novac zbog špekulacije.)

TROŠKOVI DRŽANJA/NEDRŽANJA GOTOVINE

Troškovi držanja gotovine obuhvataju:

• gubitak kamata i
• gubitak kupovne moći

Gubitak  kamata

Ako se novac drži u svom najlikvidnijem obliku, on neće donositi nikakvu kamatu. Moguće je da preduzeće posjeduje određenu količinu novca u obliku kratkoročnih depozita sa kojih se novac može povući u kratkom roku ako je potrebno. Čak i u tom slučaju postoje troškovi, pošto kratkoročna kamatna stopa niža od dugoročne.

Gubitak kupovne moći

Kao i kod trgovačkih kredita, tokom perioda inflacije pojavljuje se erozija novca. Držanje novca u jednoj valuti može dovesti do gubljenja kupovne moći posmatrano sa stanovišta neke druge valute, kada postoji kretanje deviznog kursa između te dvije valute.

Pored troškova držanja gotovine, postoje i troškovi držanja malo ili nimalo gotovine.

Ti troškovi obuhvataju:

• gubitak reputacije (goodwilla-a) od strane dobavljača,
• gubitak mogućnosti,
• nemogućnost traženja popusta i
• troškove posuđivanja

Gubitak goodwill-a od strane dobavljača

Riječ «dobavljač»se ovdje koristi u najširem mislu i obuhvata i radnike kao dobavljače rada. Neplaćanje dospjelih obaveza na vrijeme može dovesti do gubitka budućih dobavljača. Ukoliko preduzeće nije u mogućnosti da izmiri kreditne obaveze, kreditor može preduzeti mjere koje dotično preduzeće mogu odvesti u bankrot.

Gubitak mogućnosti

Zalihe gotovine su potrebne da se brzo može reagovati na mogućnosti.

Nemogućnost tražnje popusta

Diskonti za promtno plaćanje nose velike prednosti, u procentualnom smislu, za preduzeće koje kupuje, neposjedovanje gotovine može isključiti traženje takvih popusta.

Troškovi posuđivanja

Neposjedovanje gotovine može iziskivati od preduzeća da uzima kratkoročne zajmove da bi moglo platiti neplanirane obaveze. Troškovi kamate na ta sredstva mogu biti veliki, naročito kada novac treba vratiti u kratkom periodu i pod pritiskom.

Finansijski menadžer ima za cilj da postigne optimalan balans između dva navedena tipa troškova. Postoje određeni modeli koji olakšavaju postizanje tog cilja. Oni objedinjuju potrebu za gotovinom, kamatnu stopu na utržive hartije od vrijednosti, te trošak prijenosa između utrživih hartija od vrijednosti i gotovine. Ovi klasični modeli pronalaze optimalan saldo gotovine tako što uzimaju u obzir oportunitetne troškove držanja gotovine i troškove transakcija načinjene prodajom utrživih hartija od vrijednosti kako bi se povećao nivo gotovine.

Oportunitetni troškovi držanja gotovine odnose se na povrat koji preduzeće može zaraditi ako investira gotovinu u utržive hartije od vrijednosti umjesto da drži gotovinu.

Kada preduzeće prodaje utržive hartije od vrijednosti, ono uzrokuje troškove transakcija koji primarno uključuju honorarne plaćene brokerskim kućama koje provode prodajne transakcije.

Finansijski menadžer treba biti oprezan kod primjene modela za utvrđivanje optimalnog salda gotovine. Od izuzetne je važnosti da finansijski menadžer ima na raspolaganju informacije koje nisu direktno uključene u model. Uz vlasito prsuđivanje  menadžera, modeli za utvrđivanje  optimalnog salda gotovine bi se trebali koristiti kao vodić za inteligentno odlučivanje.

UTVRĐIVANJE OPTIMALNOG SALDA GOTOVINE

Najpoznatiji modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine su:

• Baumol-ov model i
• Miller-Orr-ov model.

Baumol-ov model

Ovo je najjednostavniji model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine, i on se poklapa sa modelom ekonomične veličine porudžbine. Baumol je prepoznao temelje sličnosti zaliha i gotovine sa finansijskog aspekta. Baumol-ov model pretpostavlja da je isplata gotovine ravnomjerna tokom vremena, da su  oportunitetni troškovi držanja gotovine konstantni, i da preduzeće plaća fiksni trošak transakcije svaki put kada konvertuje hartije od vrijednosti u novac.

Jednačina za izračunavanje ukupnih troškova gotovinskog salda glasi:

gdje je:

T - ukupan iznos u KM koji perduzeće godišnje treba da položi na svoj račun po viđenju,

C- veličina svakog depozita u KM,

b- fiksni trošak svake transakcije u KM,

 i - kamatna stopa koju bi preduzeće moglo da zaradi na ulaganjima.

Preduzeće bi trebalo da izabere veličinu depozita (C) koja minimalizira ukupne troškove.

Formula za izračunavanje optimalne veličine depozita (C*) glasi:

Ova formula pokazuje da pri datom nivou ukupne gotovine koji je potreban u jednoj godini, optimalna veličina depozita se povećava sa veličinom fiksnog transakcionog iznosa (b) a opada sa oportunitetnim troškom sredstava (i).

Po sebi je razumljivo da pretpostavke ovog relativno jednostavnog modela predstavljaju i njegova glavna ograničenja:

• u model nisu uključeni gotovinski primici u toku perioda,
• pretpostavka je i da su i gotovinski izdaci ujednačeni, te da su gotovinski tokovi izvjesni,
• nisu predviđene rezerve likvidnosti koje su od posebne važnosti za preduzeća koja ne mogu brzo i jeftino popuniti iscrpljeni gotovinski saldo.

Miler-Orr-ov model

Umjesto pretpostavke da se saldo gotovine jednako spušta kroz period Miller-Orr-ov model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine predstavlja da dnevni tok novca protiče nasumično iz dana u dan.

Prema ovom modelu menadžeri utvrđuju:

·         donji kontrolni limit (DKL) koji može reprezentovati bilo koji sigurnosni nivo gotovine za preduzeće ili zathtjevati kompenzacioni saldo.

·         Gornji kontrolni limit (GKL) koji je postavljen za 3Z iznad DKL-a

·         Ciljani nivo gotovine (C^*) koji je postavljen za nivo Z iznad DKL-a. To je ciljani nivo gotovine koji preduzeće ponovno uspostavlja kada gotovinski saldo dosegne jedan ili drugi kontrolni limit.

Menadžeri također treba da procjene varijansu tokova gotovine po periodu (σ²), troškove po transakciji (b) i periodičnu kamatnu stopu (i). Varijansa je statički izraz koji se koristi za mjerenje varijabilnosti varijable. U finansijama viša varijabilnost generalno reflektuje i veći rizik. Varijansa i kamatna stopa upotrebljene u modelu bi mogle biti bazirane na istom vremenskom periodu kao što je dan ili sedmica.

Možemo utvrditi ciljani nivo gotovine (C^*) u Miller-Orr-ovom modelu utvrđujući Z.:

Gdje je:  Z iznos gotovine dobijen prodajom utrživih hartija od vrijednosti koji je onda depozit na računu po viđenju preduzeća, b je trošak po transakciji, σ² je varijansa neto novčanih tokova po periodu, i je periodična kamatna stopa koju preduzeće može zaraditi investiranjem u utržive hartije od vrijednosti.

INVESTIRANJE SUVIŠKA GOTOVINE

Smisao finansijskog upravljanja gotovinom svodi se na to da se što više gotovine oslobodi za rentabilna ulaganja a da se ne ugrozi likvidnost preduzeća. Jedan od kompromisa između ta dva principa privređivanja predstavlja i ulaganje privremeno slobodne gotovine u kratkoročne hartije od vrijednosti.

Kratkoročne hartije od vrijednosti u koje se najčešće ulaže privremeni suvišak gotovine obuhvataju:

• komercijalne zapise,
• bankarske akcepte,
• prenosive depozitne certifikate,
• repo aranžmane...

Kada bira dostupne krakoročne hartije od vrijednosti finansijski menadžer uzima u obzir nekoliko kriterijuma i to:

• rizik neplaćanja,
• likvidnost,
• dospijeće i
• povrat

Rizik neplaćanja je rizik da korisnik pozajmice neće udovoljiti obavezama da plaća glavnicu i kamate. Što je veća vjerovatnoća da korisnik pozajmice neće ispuniti obaveze, veća je i premija koju zahtijeva tržište.

Likvidnost ili utrživost se odnosi na lakoću konvertovanja hartije od vrijednosti u gotovinu. Kako se hartije od vrijednosti često drže opreza radi, sigurno je da je ovo jedna od značajnijih karakteristika koju finansijski menadžer mora imati na umu prilikom investiranja suviška gotovine.

Dospijeće se odnosi na dužinu vremena koje preostaje prije nego što emitent isplati hartije od vrijednosti. Što je duži rok dospijeća, to je veći povrat, ali i veća izloženost riziku povrata. Kod neizvjesnijih gotovinskih tokova preduzeća preferirat će se kraći rok dospijeća, i obrnuto.

Povrat na hartiju od vrijednosti vezan je uz kamatu i/ili aprecijaciju glavnice koju daje hartija od vrijednosti. Povrat je uslovljen nivoom rizika, pa će, u skladu s tim, najmanji povrat nositi najlikvidnije i najsigurnije hartije od vrijednosti – državne hartije od vrijednosti. Da bi se ostvario veći povrat, potrebno je preuzeti veći rizik neplaćanja ili žrtvovati likvidnost. Pri procjeni povrata svoju težinu imat će i visina transakcionih troškova – troškova prodaje hartija od vrijednosti.

Smatra se da je korisno portofolio kratkoročnih hartija od vrijednosti podijeliti u tri jednaka dijela i to:

• dio brzo unovčivih hartija od vrijednosti,
• dio unovčivih hartija od vrijednosti koji je namijenjen za kontrolisane isplate i
• slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti.

Primarna briga hartija od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti jeste da se mogu brzo konvertovati u novac.

Drugi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti čine hartije od vrijednosti koje su namijenjene za podmirenje poznatih isplata. Ove hartije od vrijednosti ne trebaju ispuniti strogi zahtjev za istovremenomunovčivošću, kao što je to slučaj sa hartijama od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio.

Slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti  - radi se o sumi izdvojenih hartija od  vrijednosti koje se ne koriste niti za podmirenje gotovinskog računa niti podmirenje kontrolisanih isplata preduzeća.

Na izbor portofolija utrživih hartija od vrijednosti utiče i lični stav finansijskog menadžera prema riziku. Konzervativniji menadžeri će isključivo ulagati u državnr hartije od vrijednosti, a agresivniji u hartije od vrijednosti sa visokim kamatama. Preduzeće koje je izloženo višem stepenu rizičnosti poslovanja trebalo bi održavati konzervativniji portofolio, dok bi se agresivniji portofolio mogao održati u suprotnom slučaju.

MENADŽMENT GOTOVINSKIH NAPLATA I ISPLATA

Preduzeće može povećati efikasnost upravljanja vlastitom gotovinom ako ubrza naplatu i uspori plaćanja. Preduzeće želi ubrzati naplatu svojih potraživanja tako da što prije može imati koristi od novca, u pravilu preduzeće to može postići:

·         stimuliranjem kupaca na ranije plaćanje pomoću ponuđenih kasaskonta

·         primjenom restriktivnih kreditnih standarda

·         usvajanjem selektivnijih metoda kreditiranja kupaca.

Preduzeće nastoji da prolongira isplate dobavljačima za kupljene sirovine i materijal odnosno da plate dobavljačima što je moguće kasnije a da pri tome neruinira svoj kreditni bonitet koji ima među dobavljačima. Treba imati u vidu svakako da postoje značajna ograničenja pri odlaganju plaćanjja obaveza prema dobavljačima. Za prolongiranje isplate prema dobavljačima otvara se izvjestan prostor u slučajevima kada preduzeće kupac apsorbuje znatan dio njihovih prodaja odnosno kada su dobavljači stvarno zavisni od kupca. Fokusirat ćemo se na dvije metode za ubrzavanje naplata:

1.       sistem zaključanog pretinca

2.       koncetrisano bankarstvo.

Upotrebom sistema zaključanog pretinca mnoge kompanije ubrzavaju naplate upotrebom zaključanog pretinca. Kod sistema zaključanog pretinca kupci šalju čekove u specijalni poštanski pretinac koji održava lokalna banka. Lokalna banka prikuplja čekove poslane u zaključani pretinac nekoliko puta na dan a potom ih deponuje direktno na račun kompanije.

Upotreba koncetrisanog bankarstva-kompanije također mogu ubrzati sabiranje novca upotrebom koncentrisanog bankarstva. Kupci kompanije vrše plaćanje u regionalnim filijalama radije nego u njenom sjedištu. Regionalne filijale odatle deponuju čekove na njihov lokalni bankarski račun. Kompanija periodično prebacuje višak novčanih sredstava iz regionalnih banaka na koncetrisani račun jedne od koncetrisanih banaka kompanije.

Najčešće korištene metode za upravljanje isplata dobavljačima i drugim kreditorima bez ugrožavanja kreditnog boniteta kompanije ili bez izazivanja dodatnih troškova finansiranja odsnose se na:

·         centralizovane isplate

·         upotrebu mjenica za plaćanje računa

·         uspostavljanje sistema nultog salda.

Centralizovane isplate- kompanije mogu postići bolju kontrolu svojih isplata tako što će centralizovati svoje isplate preko jednog ili malog broja računa uobičajeno postavljenih u sjedištu kompanije.

Upotreba mjenice za plaćanje računa-kompanije mogu odlagati isplate koristeći se plaćanjem direktno mjenicama. Za razliku od čekova PTD nije plativ na zahtjev. Umjesto toga banka mora podnjeti PTD kompaniji izdavaocu kao prilog. Stoga kompanije može odlagati ulaganje u banku potrebnih novčanih sredstava kojima će pokriti čekove dok imalac ne podnese ček svojoj banci.

Uspostavljanje sistema nultog salda- kompanije mogu upotrijebiti sistem nultog salda sa svojim bankama. Kod ovog sistema jedan glavni isplatni račun servisira veliki broj pomoćnih računa. Pomoćni računi su odvojeni računi namjenjeni za različite svrhe. Svaki dan banka automatski prebacuje dovoljno sredstava sa glavnog isplatnog računa  na pomoćne račune kako bi pokrila sve čekove koje su imaoci prikazivali banci na taj dan. Neuposlena gotovina je eliminisana sa pomoćnih računa tako da je nulti saldo uspostavljen na svakom pomoćnom računu. Samo glavni račun održava saldo gotovine.